Sindrom Clintonovih: Hoće li Demokratska stranka i dalje provoditi propale identitetske politike ili će se okrenuti stvarnim problemima običnih Amerikanaca?

Demokratska stranka je u velikim problemima i neizvjesnostima. Lideri stranke i široko članstvo još uvijek se nije pomirilo s ishodom predsjedničkih izbora 2016. Vodstvo stranke je u velikoj mjeri izgubilo doticaj sa svojom stranačkom bazom, a nove generacije polako, ali sigurno napuštaju stranku. Iako se stranka voli hvaliti da je uključiva i da prima ljude različitih korijena i identiteta, zapravo se Demokrati pokazuju vrlo isključivima jer svjesno rade na tome da isključe širok spektar Amerikanaca iz svoje stranačke baze i sa svojih izbornih lista. U zadnje dvije godine velik broj aktivista je razočaran napustio stranku iz niza razloga. A glavni su okretanje interesima krupnog kapitala, bankara s Wall Streeta, vojno-industrijskom kompleksu, velikom kompleksu zatvora, i sl.

Otprilike oko 2000. Demokrati su krenuli igrati na kartu identiteta odnosno na glasove i potporu manjinskih: etničkih, rasnih, a kasnije i seksualnih manjina. Nastojali su prvo pridobiti glasove Afro, Latino i Azijskih Amerikanaca i žena, a kasnije i gejeva, lezbijki i transseksualnih osoba. Takva strategija je trijumfirala zahvaljujući karizmi i privlačnosti Baracka Obame 2008. i 2012., ali svaki drugi puta na izborima za predsjednika ili Kongres doživjela bi slab rezultat odnosno poraz. Ako bi i Demokrati dobro prošli kao na kongresnim izborima 2006. to je bilo zbog Bushovih intervencija u Afganistanu i Iraku, a ne zbog uspješne stranačke politike koja se bazirala na identitetu.