Najlakši posao po Francuskoj, a možda sve više i po zapadnoj Europi, ovih dana imaju TV montažeri. Dovoljna su im, naime, samo tri kadra - razbijen izlog, plamen iz kontejnera i policijski štit pod kišom kamenja. Nakon toga samo se još treba ozbiljnim glasom izgovoriti "anarhija". Zatim će političar tražiti povratak reda, a društvu će se ponuditi uredno zapakiran zaključak: pred nama nisu građani s razlozima, nego opasna rulja koja razbija i napada.
No, mnogo je teže snimiti ono što bi moglo biti prava priča. Trenutak u kojem velik broj mirnih ljudi, promatrajući nerede iz svojih stanova, pomisli: "Ne odobravam ovo, ali razumijem zašto je počelo." Upravo u toj spoznaji nastaje ozbiljna politička kriza. Pobuna postaje opasna za poredak tek kada njezine metode ostanu manjinske, a njezini razlozi postanu većinski.
Francuski prosvjedi počeli su zbog vrlo konkretnih problema u školama - nedostatka nastavnika, prenatrpanih razreda i zgrada koje mladima svakodnevno "objašnjavaju" koliko društvo doista cijeni njihovu budućnost. Zatim su im se pridružili studenti, sindikati i žuti prsluci, a na ulicama se našlo između 550.000 i 800.000 ljudi. Velika većina prosvjedovala je mirno, iako su požari, pljačke i napadi bili sasvim stvarni. U Bruxellesu se prosvjeduje protiv poskupljenja obrazovanja, dok su se u Milanu i Bologni školski zahtjevi već spojili s inflacijom i protivljenjem ratovima. To nisu dijelovi jedinstveno organizirane europske pobune. Ali svakako zvuče kao različite strofe iste pjesme.
Došli smo do toga da ljudi s velikom lakoćom povezuju ono što je postalo očito. Država koja ne može pronaći zamjenskog profesora uvijek nekako pronađe milijarde za novo oružje i rat, za nadzorne sustave i posljednje tehnološko čudo koje će navodno spasiti čovječanstvo tako što će ga možda učiniti suvišnim.
Suvremena vlast opstaje i zahvaljujući administrativnom cijepanju nezadovoljstva. Škola je problem ministarstva obrazovanja. Liste čekanja pripadaju zdravstvu. Cijene stanova prepuštene su tržištu, dok su inflacija i niske plaće navodno "posao ekonomskih stručnjaka". Korupcija je izolirani slučaj, ratna prijetnja geopolitička nužnost, a automatizacija sila prirode o kojoj se ne pregovara. Svaka pojedinačna nevolja dobiva vlastitu ladicu, ured i glasnogovornika.
Prosvjed pak čini upravo suprotno — zatvara ladice i povezuje iskustva. Čovjek koji mjesecima čeka pregled nema isti zahtjev kao učenik koji mjesecima nema profesora. Ipak, obojica mogu prepoznati isti obrazac. Od njih se stalno traže strpljenje, prilagodba i nova odricanja, dok im institucije više ne mogu ponuditi ni uvjerljivo objašnjenje kamo sve to vodi. U jednom trenutku ljudi možda još ne znaju što žele izgraditi, ali počinju jasno osjećati da više ne žele održavati ono što postoji.
Američki sociolog Mark Granovetter opisao je kolektivno ponašanje pomoću pragova. Netko će izaći na ulicu prvi, netko tek kada ondje vidi stotinu ljudi, a netko ni tada. Zbog toga društvo može godinama izgledati mirno, a zatim se promijeniti u nekoliko dana. Jer nezadovoljstvo nije nastalo tog jutra. Promijenilo se samo ono što ljudi znaju jedni o drugima. Shvatili su da njihov privatni osjećaj poraza možda nije privatni kvar, nego zajedničko iskustvo.
Tu se pojavljuje i ona navodno mirna većina. Političari je često zamišljaju kao pričuvni sastav postojećeg poretka, kao milijune pristojnih građana koji samo čekaju priliku da osude neposlušne. No šutnja nije isto što i odobravanje. Mirna većina možda neće paliti automobile niti razbijati trgovine. Ali itekako može prestati vjerovati službenim objašnjenjima, prestati braniti institucije koje nju više ne brane i odbiti sudjelovati u ritualu u kojem se svake četiri godine mijenjaju lica, ali ne i smjer.
Francuski renesansni mislilac Étienne de La Boétie još je u 16. stoljeću pisao da vlast ne počiva samo na prisili. Ona svakodnevno "posuđuje" energiju onih kojima upravlja — njihovu poslušnost, naviku i uvjerenje da ništa drugo nije moguće. Najdublja pobuna zato ne mora izgledati kao barikada. Može izgledati kao tiho povlačenje pristanka, kao svojevrsni generalni štrajk vjerovanja.
Jasno, raspršeni gnjev rijetko ima ugrađen moralni kompas. Iz njega mogu nastati solidarnost i stvarna, da ne kažemo direktna (riječ koje se sustav i dalje jako boji) demokratska obnova, ali jednako tako potraga za žrtvenim jarcem i zahtjev za još tvrđom rukom. Pokret koji zna samo protiv čega je lako postaje plijen onoga tko mu prvi ponudi najkraći i najokrutniji odgovor.
Ali jednako je naivno vjerovati da se problem može riješiti osudom nekoliko zapaljenih kontejnera. Razbijeni izlog može se zamijeniti za jedan dan. Izgubljeno povjerenje ne može. Kamera će uvijek radije snimiti kamen koji leti nego godine tijekom kojih se iza tog izloga raspadala nečija vjera u normalan život.
Možda će se sve stišati. Možda će vlasti ponuditi nekoliko ustupaka, izolirati nasilne skupine i proglasiti red obnovljenim. No postoji velika razlika između završetka prosvjeda i povratka pristanka. Francuska se možda još nije probudila. Možda se tek okrenula u snu. Ali prvi znak buđenja često je upravo ona nejasna i politički oštra misao: ne znamo još odakle početi jer ništa oko nas više ne valja — ali počinjemo.
Komentari