Svaka zemlja Europe koja ne želi završiti na tragičnom popisu sudionika novog velikog rata mora se izuzeti i nešto poduzeti, taman i kroz radikalnu politiku

Pred svaki veliki rat, naročito svjetski, intenzivno se govori o tome da bi isti mogao izbiti. Kad pogledamo 20. stoljeće i Europu, gdje su dva svjetska rata niknula, Stari kontinent je u oba slučao bio posve "zreo" za takve strašne sukobe. Negdje ranije, mjesecima ranije, nestalo je rasprave o sprečavanju takvih sukoba i fokus se prebacio na to tko će imati bolju startnu poziciju, čija je industrija adekvatnije pripremljena za novi sukob. Zar ne izgleda da smo ponovno u takvom stanju? A ako su prethodnim generacijama Europljana zaista trebali mjeseci da se mentalno podese na ratno stanje onda su to kod nas tjedni, skoro pa dani. Jasno, informacija putuje brže danas nego onda, ali suštinski se osim brzine ništa nije promijenilo. Nova paradigma se uglavila i više je nitko ne može otjerati, odnosno baš ni ne pokušava.

26. veljače francuski predsjednik Emmanuel Macron na brzinu je okupio sudionike za pro-ukrajinsku konferenciju u Parizu i tamo ih je sve suočio s činjenicom da će upravo on biti taj koji će udariti novu paradigmu Europi rekavši da neće isključiti mogućnost slanja trupa u Ukrajinu. Nisu prošla ni tri tjedna od onda, a vodeći mediji u Europi, kao online list Politico, pišu: "Šapćući razgovori među najutjecajnijim donositeljima odluka u EU otkrivaju uznemirujuću novu istinu: Prošli su dani kada je blok imao luksuz davanja prioriteta zelenoj agendi ili poboljšanju konkurentnosti. Sada je sve u suočavanju s mogućim vojnim sukobom koji se nazire na horizontu".