Htjeli su obuzdati Iran, a probudili su silu koja sada u rukama drži rakete, Hormuz i cijenu svakog idućeg regionalnog rata.
Ako nas aktualni ratovi ičemu uče, onda je to da ponekad proizvode učinke suprotne od onih koje su planirali njihovi stratezi. Američko-izraelski rat protiv Irana mogao bi u povijesti ostati upamćen upravo po tome. Zemlja koja se godinama opisivala kao oprezna, opkoljena, sankcionirana i prisiljena na strpljivo preživljavanje sada ubrzano izlazi iz te faze. Iran je dugo gradio obrambenu arhitekturu, raspoređivao saveznike, razvijao raketni program, izbjegavao izravni veliki rat i čuvao sposobnost odgovora za trenutak u kojem će njegova poruka imati najveću težinu. Sada su Washington i Tel Aviv vlastitim djelovanjem otvorili prostor za taj novi Iran: samouvjereniji, tvrđi, potencijalno znatno bogatiji i vojno opasniji.
Operacija Nasr, iranski odgovor na izraelski napad na bejrutsku Dahiju, označila je vidljivi prijelaz iz stare politike odgođene odmazde u politiku brze inicijative. Jer Teheran je godinama prihvaćao ritam u kojem protivnik udara, a Iran tada bira trenutak odgovora. Takva strategija imala je smisla za zemlju pod sankcijama, okruženu američkim bazama i izloženu stalnim pokušajima destabilizacije. Međutim, američko-izraelska agresija promijenila je računicu.