Ako jednoga dana bude sazvana posljednja večera čovječanstva, Washington bi mogao donijeti superinteligenciju, Peking tvornice čipova, a Moskva nuklearni kovčežić. Neugodno pitanje glasi: vrijedi li taj kovčežić još kao rezervacija za stolom sudnjeg dana ili će domaćin zamoliti Moskvu da ga ostavi u garderobi? Rusija je gotovo cijelo stoljeće bila sila koju nije bilo moguće izostaviti iz razgovora o kraju svijeta. Sada se prvi put mora zapitati može li svijet završiti bez njezinog aktivnog sudjelovanja.
Priča je ozbiljnija nego što bi nekima na prvu zvučalo. Upravo je Aleksandr Vedjahin, prvi zamjenik čelnika ruskog *Sbera, umjetnu inteligenciju usporedio s novim "nuklearnim klubom" – uskim krugom država čija će tehnološka moć postati politički veto. Iz Sbera pritom stiže uvjeravanje da je Rusija već unutra, sa samo nekoliko mjeseci zaostatka za Sjedinjenim Državama i Kinom. Stari član kluba utemeljenog na sposobnosti da uništi civilizaciju sada, dakle, podnosi zahtjev za članstvo u klubu koji bi je navodno mogao nadživjeti.