Moskva najavljuje novu fazu rata, ali najopasnije pitanje tek dolazi: može li eskalacija donijeti rezultat prije nego otkrije granice moći?
Telefonski razgovor Sergeja Lavrova i Marca Rubija, u kojem je ruski ministar vanjskih poslova obavijestio američkog državnog tajnika o odluci Moskve da kreće u "sistemske udare" na lokacije u Kijevu povezane s ukrajinskom vojskom može zvučati samo kao još jedno jačanje prijetnje, poticanje i Washingtona i Kijeva da prihvate pregovore koji bi okončali rat s ishodom koji i dalje odgovara Rusiji (jedna petina Ukrajine nalazi se pod ruskom kontrolom).
No, ovog puta prijetnja možda ipak nije prazna jer ne dolazi nužno kao nešto što je Moskva osmislila s ciljem guranja agende nego kao rezultat direktnog pritiska na Kremlj koji se pojačava, doslovno, sa svih strana.
Rusija ulazi u fazu u kojoj "ograničeni rat" sve teže zadovoljava vlastitu logiku. Gotovo od početka invazije Kremlj pokušava održati rat u obliku koji je dovoljno snažan da mijenja kartu, a dovoljno kontroliran da ne proguta cijelo društvo. Ta formula dugo je Putinu davala manevarski prostor. Rat se mogao predstavljati kao "specijalna vojna operacija", kao dugotrajno iscrpljivanje protivnika, kao strateško čekanje trenutka u kojem će Zapad izgubiti volju, a Ukrajina ljude, municiju i političku stabilnost. Danas se ta formula sve teže prodaje onima koji su je nekad smatrali dokazom ruske strpljivosti.
Taj pritisak traje još od vremena Jevgenija Prigožina.Pritisak na Putina dolazi iz više smjerova, ali najglasniji je onaj koji traži jači rat. Taj pritisak traje još od vremena Jevgenija Prigožina, kada je prvi put pred očima javnosti eksplodirala optužba da vojni i politički vrh vodi rat bez dovoljno odlučnosti. Prigožinova pobuna završila je slomom i smrću njenog vođe, ali pitanje koje je otvorio ostalo je u zraku. Je li Kremlj spreman rat voditi do kraja? Jesu li mete u Kijevu, uključujući centre zapovijedanja i industrijske pogone, predugo bile pošteđene? Je li koncept specijalne operacije postao način odgađanja odluka koje rat sam nameće?
Upravo zato najava sistematskih udara na Kijev ima političku težinu koja nadilazi vojni učinak. Ako Rusija kaže da će sustavno gađati objekte korištene za potrebe ukrajinskih oružanih snaga, tada je stvorila očekivanje kontinuiteta. Jedan veliki noćni napad, nekoliko spektakularnih snimki i dan ili dva dramatičnih priopćenja više neće biti dovoljno. Ruski ratni tabor takve će udare mjeriti po eksplozijama i po tome mijenjaju li odnos snaga. Ako se nakon najava vrati ritam povremenih udara bez jasnog operativnog učinka, pitanje Putinove odlučnosti također će se ponovno vratiti, ovoga puta s još većom težinom.
Kijev u tom smislu ima dvostruko značenje. On je političko središte ukrajinske države i simbol otpora ruskoj invaziji, a ujedno i prostor u kojem se isprepleću vojna industrija, obavještajna koordinacija, zapadna potpora i politička komanda. Za ruske tvrdolinijaše svaki dan u kojem ti kapaciteti nastavljaju funkcionirati postaje argument protiv ograničenog rata. Ukrajinski napadi na ruski teritorij, dubinski udari dronovima, gađanje logističkih čvorova i stalna prilagodba ukrajinske vojske pojačavaju osjećaj da Moskva plaća cijenu vlastitih ograničenja.