Realpolitik Europe: Zašto Europska unija tolerira poniženja i ucjene iz Turske i kakva vanjskopolitička strategija se nalazi u pozadini?

Do 2011. turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je bio viđen kao nova politička nada koja će modernizirati Tursku i uvesti zemlju u zajednicu europskih država. S tim ciljem Ankara je 2004. ukinula smrtnu kaznu, 2009. je pokrenuta inicijativa pomirenja s Kurdima i okončavanja konflikta koji je odnio preko 40 tisuća života 2011. Erdogan se ispričao zbog masakra u Dersimu kada je turska vojska krajem 1930-tih ubila više tisuća Kurda. Danas je Turska zemlja u kojoj se krše brojna ljudska prava i medijske slobode, koja se sve više okreće islamizmu i na čelu s predsjednikom koji aspirira postati svojevrsni sultan modernog Osmanskog carstva. U samo nekoliko godina, cijeli niz događaja vezanih za građanski rat u Siriji je znatno narušio odnose Ankare i Bruxellesa te ih sveo na razinu kakva nije bila od 1945.

U zaoštravanju odnosa, postavilo se pitanje zašto Europska unija ne reagira adekvatno na ponašanje turske vlade. Zašto tolerira kršenje ljudskih prava uslijed propalog puča, trpi politička poniženja i usporedbe s nacizmom i fašizmom, te ne odgovara na ucjene oko dogovora s izbjeglicama i prijetnje uoči ustavnih promjena u Turskoj rušeći na taj način vlastiti ugled pred očima svjetske javnosti, ostavljajući dojam političke slabosti kada je u stanju ekonomski, diplomatski i politički sankcionirati i međunarodno izolirati Tursku. Naime, Europska unija je najveći trgovinski blok na svijetu, a osim ekonomskog utjecaja, posjeduje značajnu težinu u međunarodnim organizacijama te je prisutna, kroz Francusku i Veliku Britaniju u UN-ovom Vijeću Sigurnosti što joj omogućava veto u svim važnijim pitanjima. Iako ne posjeduje vojnu snagu, Bruxelles je u stanju vršiti iznimno snažan međunarodni pritisak na Ankaru putem vlastitih ekonomskih, medijskih i diplomatskih kanala.