U Pekingu se rat protiv Irana promatra kao mnogo više od još jedne bliskoistočne epizode. Kinesko vodstvo u njemu vidi ozbiljan potres u samom središtu međunarodnog poretka, i to - što je ključno - poretka unutar kojeg je Kina posljednjih desetljeća rasla, trgovala, gradila industrijsku moć i širila svoj utjecaj! Kada Washington i Tel Aviv posegnu za silom prema državi poput Irana, bez međunarodnog konsenzusa i mimo logike stvarnih pregovora, u Pekingu se to interpretira kao jasno upozorenje da američka moć ulazi u sve riskantniju fazu. Za Kinu je to osobito važno jer joj svijet otvorenih pomorskih ruta, relativno predvidljivih pravila i ograničenih regionalnih ratova i dalje treba jednako koliko joj treba strateška autonomija.
Kineska službena linija je vrlo jasna (i često predvidljiva). Peking inzistira na prekidu vatre, povratku pregovorima i poštovanju iranskog suvereniteta. U kineskim izjavama posljednjih tjedana stalno se vraćaju iste fraze - teritorijalni integritet, međunarodno pravo, protivljenje zloupotrebi sile i odbacivanje politike promjene režima. No, takav ton nije tek diplomatska rutina (iako u slučaju Kine već polako izgleda tako). On odgovara dubljem kineskom uvjerenju da se svijet ubrzano udaljava od institucionalnih pravila i kreće prema sirovom odnosu snaga u kojem vojna moć pokušava nadomjestiti izgubljeni politički autoritet. Iranski slučaj za Kinu postaje ogledni primjer te promjene - i to je (s pravom) čini nervoznom.