Ako i postoje igre dobrog i lošeg policajca po hodnicima Kremlja, Europa prati krive slike. Uzeti Schrödera pod ruku bilo bi mudro, ako nije kasno.
Nekoliko godina demonizacije nije puno u usporedbi s radijusom kotača povijesti. Svi se od toga relativno lako oporave, u politici i brže nego u stvarnosti. Rat kao hendikep? Svakako, ali ovisi koliko su interesi naštimani za prevladavanje, odnosno kočenje. U određenim mjestima, datumima i glavama kod nas lako je dobiti dojam da je rat završio jučer, ili možda čak i traje. Na nekim drugim mjestima odluka "bilo, pa prošlo" puno je bolje implementirana i nosi brži ekonomski oporavak, a i mentalni. Rusija, Ukrajina i Europa? Zašto ne? Izbor je jednostavan, uvijek isti - prevladati ili zakočiti. Razlika je u tome da je prostor malo veći, a loš odabir puno ozbiljniji.
Nijemci su pak veterani tog izbora, djelomično naknadno nametnutog, ali svejedno, ne može se reći da nemaju iskustva. Nakon Drugog svjetskog rata prihvatili su višestruke katarze, od one "samo smo slijedili upute" do "Dresden, valjda se moralo?". Ali i kasnije. Biti desetljećima jedno biće razdvojeno na dvije vrlo oprečne ideologije nije ih odveć smelo čim je pao zid. Neki kapacitet za prevladavanje tu je očit i zašto ga ne iskoristiti? Pomisao sigurno nije promakla ni Putinu pa se sjetio svog omiljenog Nijemca, a možda i Dresdena, samo u drugom kontekstu, možda i s malo nostalgije (kao KGB-ovac tamo je bio smješten od 1985. do 1990. godine). Ali ta romansa, ili barem realpolitik šansa, na samom je izdisaju. Europa se pogubila u prebrzim preokretima i već je zaboravila kolikog prijatelja ima u Vladimiru, ali on je tu, u ovom izvršnom i sigurno još uvijek voljnom kapacitetu, još jako kratko. Možda govorimo o tjednima, možda o danima. No, propustiti šansu koja se ne propušta bit će tragično.