Svaki rat ima dvije strane, dozvoljenu i skrivenu, ali onaj tko slučajno vidi obje moći će birati samo mir - i zato se potpuni prikaz tretira kao najveća opasnost

Svaki rat, ako ima barem dva sudionika, ima i dvije strane, dvije priče koje zajedno čine jednu tragičnu cjelinu. Pokušavati gledati rat jednostrano je čin mazohizma, vlastitog mučenja jer bi se osoba pokušavala uvjeriti da u sukobu postoje samo pozitivci i negativci. Ljudska povijest je nažalost i povijest ratovanja, a nikad u cijeloj toj povijesti nije bilo takvog "crno-bijelog" rata. Ipak, iznova i svaki put, svaki novi rat nastoji se prikazati kao obračun između dobrih i loših, još i više, između ljudi i neljudi. Jasno, takva interpretacija je bitna sukobljenim stranama jer na taj način mogu javnost, svoju ili širu, pripremiti da to podržava njihovu stvar, pridonosi, makar samo i osobnim stavom, većoj šansi za njihovu konačnu pobjedu. Zato se i kaže da u ratu najčešće nema pravila, jer nastoji se pobijediti svim sredstvima.

Ali to bi se moralo odnositi na one koji ratuju. Što je s nama koji nismo sudionici? Zar ne bismo mi trebali biti trezveni promatrači koji će raskrinkati iluziju da ni ovom ratu, kao u niti jednom do sad, nema potpuno dobrih ni potpuno zlih? Ima ponajviše stradalih i oni koji će tek stradati, za interese i ideje koje će se jednom zaboraviti u stranicama povijesti, kao i njihova imena čiji je rok trajanja grubo skraćen.