Ako samo malo pomnije pratite krizu u Perzijskom zaljevu, onda ste sigurno negdje naišli na analize profesora Jianga, čija je popularnost doslovno eksplodirala u jeku ove napete situacije. Ne čudi, riječ je o čovjeku koji je neke stvari vrlo precizno prognozirao i svi žele čuti iz istog izvora - što će se dogoditi sad? Jiang nastupa kao netko tko u trenutku opće zbunjenosti nudi ono što publika najviše traži, veliku kartu. U njegovu nastupu nema diplomatske suzdržanosti, nema birokratskog jezika niti umorne frazeologije prema kojoj je svaki rat posljedica "regionalnih napetosti" i "sigurnosnih izazova". On govori kao netko tko vjeruje da se ispod svake situacije nalazi dublji obrazac, a u stanju je to i argumentirati.
Zato je i postao viralan. Pred kamerom se ne ponaša kao komentator, nego kao učitelj koji na ploči razmješta figure. Karte, šah, tjesnaci, carstva, religije i energetski pravci pretvaraju se u jednu veliku dramu. Publika dobiva dojam da svijet koji svakodnevno izgleda kaotično ipak ima unutarnju logiku, ali njegove dugoročne prognoze, pa čak i one kratkoročne, ukazuju na tektonske pomake.
Njegova metoda počiva na snažnim slikama. Iran prikazuje kao planinsku tvrđavu. Hormuz kao usko grlo kroz koje diše svjetska ekonomija. Ameriku kao prezaduženo carstvo koje pokušava spasiti dolar kontrolom energije. Rusiju kao kopnenu civilizaciju koja mora zaštititi južni bok. Kinu kao strpljivog trgovca koji želi preživjeti oluju bez preuzimanja američkog tereta globalnog hegemona.
U tome se krije privlačnost njegove analize. Jiang ne nudi umirujuću sliku svijeta. Nudi apokaliptičnu kartu, a takve karte postaju uvjerljive onda kad se poredak, koji bi ih eventualno trebao opovrgnuti, počne tresti pod vlastitom težinom.