Od Pariza do Lisabona ponavljaju se isti zahtjevi. Još nema zajedničkog pokreta, ali osjećaj kolektivne mogućnosti već se širi.
Francuska se jutros ne budi nakon reprize razaranja od prošle subote, nego nakon za vlast možda politički još neugodnijeg događaja: država je uspjela spriječiti veći dio pljački i paleža, ali nije uspjela isprazniti ulice. Unatoč hladnoj kiši, zabranama, promijenjenim rutama i izvanrednoj mobilizaciji sigurnosnog aparata, stotine tisuća ljudi ponovno su pokazale da društveni gnjev nije bio prolazna eksplozija.
Slične su slike istodobno stizale i iz Bruxellesa, Milana, Torina, Rima, Barcelone, Lisabona i Tirane. Bilo bi (još) preuranjeno govoriti o jedinstvenoj europskoj pobuni, nema zajedničkog vodstva, manifesta ni organizacijskog središta, ali jednako bi pogrešno bilo sve svesti na "slučajnu podudarnost" nacionalnih kriza. Jer pokreti se međusobno promatraju, preuzimaju slogane i ohrabruju. Društveni problemi odavno su zajednički, sada se počinje širiti spoznaja da i odgovor može biti kolektivan.