Porošenko polaže prevelike nade u proglašenje autokefalne Kijevske patrijaršije

Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko najavio je 17. travnja kako bi Ukrajina mogla imati neovisnu i ujedinjenu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu već 28. srpnja, na dan obljetnice prihvaćanja kršćanstva u Kijevskoj Rusiji. Ovaj prijedlog je dao nakon što je Vrhovna Rada, ukrajinski parlament, glasovao za potporu predsjedničkoj inicijativi pri ekumenskom patrijarhu Bartolomeju II. za davanje statusa autokefalnosti i ujedinjenju Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Tijekom službenog posjeta Istanbulu, Porošenko se susreo s patrijarhom Bartolomejem koji su održali dugačak susret. Čak sedam sati rasprava iza zatvorenih vrata je bilo potrebno prije nego li je Porošenko najavio kako je Ukrajina bliže nego ikad pojavi ujedinjene pravoslavne crkve. Ukrajinski predsjednik nije dao detalje svog sastanka ili detaljni dogovor kakav je postignut s ekumenskim patrijarhom. Oporba u ukrajinskom parlamentu govori kako je sve to samo trik kojim se Porošenko služi ne bi li dobio bolju poziciju za predsjedničke izbore koji se održavaju iduće godine. Svakako Porošenko koristi ove razgovore za svoju političku karijeru, ali ipak je priznavanje Kijevske patrijaršije velika stvar za Ukrajinu: tako je za ove napore glasovalo 268 parlamentarnih zastupnika, što je daleko više od 132 zastupnika iz stranke predsjednika.

Kršćanstvo, koje je u svojoj misiji nepodijeljeno (univerzalno), u praksi je povezano s trima kulturama: semitskom, grčkom i latinskom. Kao posljedica prve podjele, semitski kršćani Sirije, sa svojom uspješnom teološkom i književnom školom, bivaju odsječeni od ostaloga kršćanstva. Zatim je, nakon drugoga rascjepa, zabijen klin između grčke i rimske kršćanske tradicije. Posljedica toga je da je glavni kulturni utjecaj na Pravoslavnu crkvu bio upravo utjecaj Grčke. Međutim to ne znači da je Pravoslavna crkva isključivo Grčka crkva jer i sirijski i latinski svećenici imaju svoje mjesto u pravoslavnoj predaji. Kako je Pravoslavna crkva bila ograničena najprije s istoka, a potom i sa zapada, širila se prema sjeveru. Godine 863. slavenski apostoli sveti Ćiril i Metod otputovali su na sjever kako bi proširili svoju misionarsku zadaću preko granica Bizantskoga Carstva, a njihovi su napori na koncu doveli do obraćanja na kršćanstvo Bugarske, Srbije i Rusije. Kako je bizantska moć slabjela, te su nove sjeverne Crkve dobivale na značenju, a kad su Turci 1453. osvojili Carigrad, Moskovska je kneževina već bila spremna preuzeti ulogu Bizanta kao zaštitnika pravoslavnoga svijeta.