Pet godina od Arapskog proljeća: Kakav je danas položaj Islamista?

Pet godina nakon ustanaka prozvanih Arapskim proljećem, optimizam arapskih društava opao je u cinizam uslijed trajnih sukoba u Siriji, Libiji i Jemenu. Ovi sukobi bacaju tamnu sjenu na mogućnosti održive demokratske tranzicije u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Unatoč tim lošim izgledima, postoji neka nada u trajnu tranziciju u Tunisu, kao i Maroku, gdje se nadzirano političko otvaranje nastavlja unutar još uvijek čvrsto autoritarnog uređenja. Nije još uvijek jasno da li su ti ustanci doista revolucije, ili tek pragmatične demonstracije građana. Revolucije traže vrijeme i godine mogu proći prije nego li se shvate puni razlozi i posljedice tzv. Arapskog proljeća. Unatoč tome, nakon pet godina glavni sudionici - islamisti, arapska mladež i režimi - prošli su golem put.

Ovisno o zemlji, islamisti su diljem regije pokazali najveći disparitet između dobiti i gubitka u političkim previranjima od 2011. Pri tome, valja razlučiti što doista jesu islamisti i zašto ih zapadne zemlje krivo shvaćaju. Islamisti su legitiman politički pravac u islamskim zemljama, a ne podloga terorističkog djelovanja. Tzv. politički islam (naziv je u svojoj biti besmislen, jer islam jest sam po sebi politički u širem smislu, pošto se radi o sveobuhvatnoj religiji koja vodi osobni, privatni i javni život pojedinca) ili islamizam je oblik instrumentalizacije islama od strane pojedinaca, skupina i organizacija s političkim ciljevima.
Također valja priznati da je islam oblikovan političkim više nego obrnuto. Političko u političkom islamu je određeno modernom državom i pojavio se usred državnih struktura koje su oblikovane od strane kolonijalnih i postkolonijalnih europskih sila. Te (polu)kolonije su naslijedile strukturu moderne države, od sustava upravljanja do birokracije. Unutar takvog sustava politički je islam proaktivan, a ne reakcionarna sila; to je moderna ideologija u sukobu s ostalim modernim ideologijama i vjerska ideja koja je internalizirala mnoge aspekte moderne i traži djelovanje u modernom svijetu dok pokazuje da je religija prilagodljiva ideološkim promjenama i da je u trajnoj dijalektici s društvom.