Pad generala Zhang Youxie djeluje kao scena iz političkog trilera. Najviše rangirani časnik kineske vojske, čovjek s tri zvjezdice i s dvorskim statusom u političkoj hijerarhiji, u jednom trenutku sjedi pored Xija na vrhu komande, a već u sljedećem nestaje u formulaciji o "teškim kršenjima discipline i zakona". Iza te birokratske rečenice krije se vrlo rijetka situacija. Vrhovno vojno tijelo, Središnja vojna komisija, ostalo je praktički svedeno na dvojicu ljudi, na Xija kao predsjednika i na vojnog disciplinarca Zhanga Shengmina. U kineskim okvirima to znači da se piramida s milijunima ljudi u uniformi odjednom oslanja na iznenađujuće uzak vrh.
Zhang nije bio bilo tko. Dolazi iz generacije "crvene aristokracije", sin je veterana revolucije, osobno povezan s obitelji Xi još od vremena ratnih logora i partizanskog podzemlja. U vojsci je nosio rijetko iskustvo stvarne borbe u sukobu s Vijetnamom krajem sedamdesetih. Takvi kadrovi imaju itekakvu težinu u kulturi koja cijeni biografiju, a ne samo školu i čin. Ostao je na vrhu i nakon što su padali drugi teškaši. Upravo zato njegovo rušenje ne djeluje kao nasumična epizoda, nego kao signal da je Xi spreman rezati i u vlastitom krugu povjerenja.
Šutnja službenih kanala otvara prostor za glasine. Kad Peking objavi da su ključni akteri "pod istragom", bez objašnjenja što su točno radili, nastaje vakuum koji popunjavaju sve moguće verzije. U tom vakuumu nastaju priče o curenju nuklearnih tajni, o pucnjavi u Pekingu, o borbi frakcija...
Za kinesku partiju ova čistka ima dvostruko značenje. Prema van Xi može reći da ide do kraja u borbi protiv korupcije i da "nitko nije nedodirljiv". Prema unutra ipak priznaje da problem nije zahvatio samo niže slojeve, već samu glavu vojske. U zemlji koja je projektirala sliku neumoljive modernizacije vojske, "vojne renesanse", prizor vrhovnog zapovjednog kadra u ovakvom stanju pokazuje nešto drugo. Sustav se ne bori samo protiv vanjskih rivala nego još uvijek troši energiju na vlastite probleme.