Novo doba solidarnosti ili mehanizam kontrole? Racionalna kritika globalne zdravstvene agende dok su uspomene na lockdown i eliminaciju ljudskih prava još uvijek vrlo svježe

Pandemijski sporazum Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) potpisan je nakon trogodišnjih pregovora, a globalna zdravstvena zajednica u njemu vidi pokušaj da se iz dosadašnje pandemije COVID-19 izvuku konkretne pouke za budućnost. No, istodobno su se pojavila brojna pitanja o učinkovitosti i potencijalnim posljedicama ovog dokumenta. Najviše rasprave izaziva činjenica da SAD, pod vodstvom Donalda Trumpa, nije potpisnica, što je uvelike oslabilo percepciju o navodnom "jedinstvenom, globalnom frontu" protiv budućih pandemija. Za mnoge je upravo ovakav razvoj događaja dokaz da će sporazum možda ostati bez pravih instrumenata provedbe, jer "super-sila" više nije dio mehanizma koji se formalno treba ticati cijelog svijeta.

Zagovornici sporazuma ističu pozitivne pomake poput uspostave okvira za razmjenu patogenih materijala, razvoj učinkovitije globalne koordinacije te ideju pravednije raspodjele cjepiva i drugih medicinskih resursa u budućim zdravstvenim krizama. Prema dokumentu, države se obvezuju na suradnju s WHO-om u razdoblju prije i tijekom pandemije. Jedna od ključnih točaka je i nastojanje da se spriječe nastanci novih pandemija, primjerice kroz bolji nadzor zoonoza (prenošenja virusa sa životinja na ljude). Ideja je da se slična žarišta što prije identificiraju i izoliraju. Time bi se, tvrde zagovornici, lokalne krize puno rjeđe pretvarale u globalne katastrofe. Međutim, čitav projekt stoji na klimavim nogama ako velike države – poput SAD-a – odluče provoditi vlastite mjere, možda čak i neovisno o WHO-u.