Masakr u zagrebačkoj osnovnoj školi kao izdvojeni presedan ili kontinuitet uvoza sve strašnijih katastrofa

Najgore što se može učiniti u kontekstu medijskog prostora je tragediju koristiti u političke svrhe. Možemo se samo nadati da zastrašujući napad u osnovnoj školi jutros u Zagrebu neće biti povod za to. No, strašna vijest koja je zgrozila ne samo Hrvatsku i regiju već je obišla naslovnice diljem svijeta, mora biti povod da se kaže nešto o stanju u kojem nailazimo na ovakav grozan čin. Rasprava je to veća od politike i tiče se same egzistencije.

Danas je bio zadnji dan škole pred početak zimskih praznika. U osnovnu školu Prečko, na zapadu Zagreba, nešto prije 10 sati ujutro upao je 19-godišnjak naoružan nožem, navodno bivši učenik iste škole, te je na licu mjesta ubio jedno dijete prvog razreda dok je još nekoliko učenika ranjeno kao i jedna učiteljica.

Ovako jeziv masakr Hrvatska ne pamti, ali isti dolazi poput nekog anksioznog stezanja obruča oko svih nas. Osjećamo već dugo vremena da stvari "dolaze" i mijenjaju nam živote iz temelja, uključujući stvari koje nikada nismo željeli, nikad ih ničime odobrili. Cijeli spektar pojava, koje variraju od stranih i neprirodnih do apsolutno zločinačkih, kreću se nazaustavljivo prema nama i neumoljivo se žele integrirati u sve aspekte naših života.

U toj situaciji neće pomoći detektori metala pred školskim vratima. Neće pomoći ni cijeli niz ideja koje će iznositi u narednim danima. Neki će reći da je potrebno prepustiti riječ stručnjacima, ali nema tog stručnjaka koji može ponuditi rješenje u situaciji koja je dubinski problematična.

Mi smo smješteni u specifičnom dijelu svijeta gdje možemo promatrati svoju blisku budućnost gledajući probleme koji se gomilaju zapadnije od nas. Sve će do nas doći, ali s određenim zakašnjenjem. I to možemo samo gledati, ne možemo se pripremiti, ne možemo prevenirati takvu sudbinu, što daje poseban osjećaj nemoći - znati vlastitu budućnost, a ne moći učiniti ništa da bi je se spriječilo.

Čim se spomene pokolj u školama, čin terora koji nema usporedbe po količini traumatizacije jednog društva, prva asocijacija su tragedije po američkim školama. Brojke su poražavajuće i u stalnom porastu, zadnjih godina dramatičnom porastu.

Nije SAD taj koji "izvozi" napade po školama po ostatku svijeta, ali ti incidenti očito su uzrok nekih društvenih promjena koje se prvo događaju tamo, a zatim se preslikavaju na ostatak svijeta.

Svatko tko imalo razumije statistiku zna da se na temelju današnje tragedije u Zagrebu ne može donositi zaključak, barem ne u statističkom smislu. Ipak, nemoguće je ignorirati percepciju da je sam čin upravo ono što smo slutili da bi se moglo dogoditi i kod nas. Možda se ispostavi da je riječ o velikoj nesreći i katastrofalnom propustu zdravstvenih službi - jer mladić koji je počinio masakr navodno se liječio u obližnjoj psihijatrijskoj ustanovi, ali je pušten na slobodu - što svejedno ne umanjuje osjećaj da je ciljanje najranjivijih, školske djece, nešto što nam visi nad glavom kao Damoklov mač.

Što se tiče psihičke neuračunljivosti, jasno je da takav čin može počiniti jedino neuračunljiva osoba ili terorist. S terorizmom srećom nismo imali problema, ali uz par krivih političkih poteza i Hrvatska se lako može naći na meti.

Mogućnost da neuračunljiva osoba uđe s nožem u školu i nasrne na djecu je vrlo jasna potvrda o stanju institucija koje degradiraju paralelno s društvom.

Jedino što preostaje je borba protiv zastrašujuće normalizacije, protiv one zlokobne percepcije da tek nakon što se djecu počne ubijati po školama možemo reći da smo se "u potpunosti integrirali".

Prije nešto više od godinu dana sličan masakr, još veće magnitude, dogodio se u jednoj beogradskoj osnovnoj školi. Bila je to tragedija koja je tako duboko potresla cijelu regiju da je bilo gotovo nemoguće pomiriti se s činjenicom da maloljetno dijete može, bez obzira na sve propuste roditeljstva i institucija, pretvoriti se u masovnog ubojicu svojih vršnjaka. Ali točno to se dogodilo i jako je podsjećalo baš na primjere kakvima smo svjedočili mahom u Americi.

Nažalost tragedija u Srbiji eksploatirana je od strane pojedinih aktera u Hrvatskoj na najgori mogući način, za inter-regionalne političke obračune, za ispunjavanje kvote lojalnosti po pitanju geopolitičkog jaza koji se stvara po sredini nekoć zajedničke države. Nemogućnost nadilaženja globalnog u svrhu mira regionalnog bolna je činjenica koja potvrđuje da mir, još i više spokoj, nije moguć u datim okolnostima i lojalističkom nadmetanju prema velikim silama.

Može li takvo stanje u konačnici na mikro razini dovesti do doslovnog fizičkog stradavanja naše djece? Ako je stanje preslikano, ako je psihička degradacija nečim dodatno potaknuta, stvari su zlokobno povezane.

Ovo je ekstreman primjer, ali sve što nas okružuje su primjeri preslikavanja nižeg ranga. Gotovo da je teško imenovati modernu društvenu boljku da ista nije odraz neumoljive transformacijske sile koja odrađuje svoje promjene nad nama.

Što je s drugim katastrofama koje postaju uobičajena pojava nešto zapadnije od nas? Hoće li nas zadesiti pošast fentanila? Hoće li se po našim gradovima stvoriti kriminalna geto uporišta pod teretom nekontrolirane migracije? I kad nam se sve dogodi opet ćemo gnjev usmjeravati na posljedicu, a ne uzrok. Uzroci ostaju nedodirljivi, sacrosanct, o njima se niti ne govori, samo ih se prihvaća.

Sistem je podešen na način kao da bi se države trebale natjecati u tome koja će se bolje nositi s posljedicama. Ispada da nijednoj niti ne pada na pamet da bi puno bolje i učinkovito bilo fokusirati se na uzroke. Dakako, to je retorička konstatacija jer sistem je također podešen, do maksimuma, da nijedna država nema ni osnove za bavljenje uzrocima, to je gotovo pa nadnacionalno administrirana tabu tema.

U samoj činjenici da rasprava o tome ostaje pod ključem leži temelj svih naših kratkoročnih i dugoročnih problema. Kad se dogodi izazov ili tragedija zemlje se bave samo upravljanjem posljedicama.

U vrijeme kad smo imali pandemiju koronavirusa država se smjela baviti isključivo upravljanjem koje je odobreno. Mogla se s drugima natjecati po pitanju koliko će koja i kojom brzinom cijepiti svoje stanovništvo. Ali nije mogla birati svoj način za nošenje s uzrokom. Možda je cjepivo zaista revolucionarni spas, u što su mnogi sumnjali, ali i da jest tako postojali su stručnjaci koji su zagovarali drugačiji pristup, primjerice kratku i maksimalnu karantenu koju ni sam virus ne bi bio u stanju preživjeti. No, sama rasprava o tome ili bilo kojem drugom aspektu vezano uz tada nametnute mjere potpuno je zaobiđena, ponegdje i sankcionirana.

Isto vrijedi za svaki drugi aspekt našeg života. Uzmimo migracije. Država ostavlja da slobodno bujaju ksenofobni i rasistički sentimenti koji kolektivno razaraju psihu same nacije, ali će se neumoljivo držati isključivo usvojenih diktata da se slobodno tržište može i mora hraniti isključivo jeftinom radnom snagom, a posljedice - još jednom - bit će date na upravljanje kasnije i kad do njih dođe.

Postoji puno načina za rješavanje ovog pitanja, od određenih promjena unutar samog ekonomskog modela, do pristupa migraciji na vrlo drugačiji način koji ne bi doveo do getoizacije. Ali ništa se nikad ne uzima u razmatranje. To je do te mjere apsurdno da ispada da bi se sama rasprava u modernom društvu morala silom nametati, gotovo kao da postaje čin revolucije - ono što bi morao biti temelj slobode govora.

U Hrvatskoj smo samo ogledalo posljedica od uzroka koje nesmetano prihvaćamo. Migranti su već sad getoizirani dok dominiraju na svakom gradilištu, prolaze pokraj nas na biciklima za dostavu hrane na svakoj ulici. I svakako nije problem "vizure grada" kako bi neki to pomalo rasistički rekli, već činjenice da samo preslikavamo modus operandi koji nije naš, do te mjere kao da više ni ne postoji "naše" ili se pak "naše" stapa u neprepoznatljivu gomilu posljedica od koje pati cijeli zapadni svijet.

Je li napad na osnovnu školu "naš"? Je li potrošnja milijardi na vojnu opremu dok se sve veći broj građana guši u inflaciji "naša" volja? Je li naša sudbina mir u Europi ili pitanje dana kad će se građane početi slati na istočni front?

I da ne bi netko pomislio da je ovo borba u kojoj se nakon definiranja uzroka može sudjelovati. Ne, ne može, jer jedini "otpor" koji je saglediv u zemlji poput Hrvatske nije instalacija vlastitih modernih postavki nego okretanje tog zloslutnog ogledala naopačke. Umjesto da "biramo" degradaciju po načelima zapadnog liberalizma koji se pretvorio u anti-ljudski stroj s naizgled humanim parolama, eventualno ćemo moći birati jedino donju, prašnjavu stranu ogledala, onu koja će nam kao kvazi-rješenje dati nacionalizam prerušen u suverenitet, bogobojaznost i zaostalost kao odgovor na dekadenciju i devijacije. Migrantski geto, neobuzdano marširanje slobodnog tržišta i inicijaciju ubijanja po školama zamijenit ćemo novim mračnim dobom od strane onih koji već jako dobro slute preokret na horizontu.

Možda nije svaka zemlja takva, neke mogu imati malo više sreće pa im se dogodi nešto istinski samostalno i progresivno, nešto što iznad svega stavlja vlastite interese u specifičnom nacionalnom kontekstu, ali nemojmo se zavaravati - to nije Hrvatska. Doseg "konkretne opozicije" u datom vremenu i prostoru je normalizacija fašističkih parola, a između takvih struja svaki pokušaj naprednog humanizma lišenog uvezenih nekompatibilnosti utučen je već u početku.

U današnjoj Hrvatskoj ne postoji prostor ni za debatu kamoli opoziciju. Nije moguće zauzeti stav protiv rata u Ukrajini, za mir u Europi, koji bi u isto vrijeme osudio rusku invaziju. Nije moguće javno i glasno reći da nam se obrazovni sustav pretvorio u lakrdiju uvezenih kurikuluma jer jedini koji bi o tome pričali su oni koji bi tretirali škole više kao crkvene nego svjetovne institucije. Ne možemo osuditi potencijalnu migrantsku getoizaciju i u isto vrijeme govoriti o totalnoj eksploataciji stranih radnika koje se nerijetko tretira kao roblje.

U Hrvatskoj su racionalni stavovi postali primjeri ekstremnih kontradikcija i tu toliko toga završava.

Možemo se samo nadati da se ogledalo još nije potpuno okrenulo prema nama, da je ovaj neizmjerno tužan događaj na mirnom zapadu Zagreba samo "greška u statistici", nešto što smo slutili, ali nije još došlo u onom invazivnom stanju nego je jednostavno niz tragičnih okolnosti.

Nadajmo se da nije, ali i da nije, dolazak svega je i dalje neumoljiv. Brutalna degradacija našeg javnog zdravstva dovodi do toga da samo bogati preko privatnika mogu si osigurati koliko toliko normalan život. Inflacija se tretira poput prirodne pojave na koju imamo utjecaja koliko i na to hoće li padati snijeg ove zime. O ratu i miru nema rasprave, samo pripreme za već unaprijed odlučeno i zastrašujuću količinu novca kojeg već izdvajamo za to. Da ni ne govorimo o vrlo jasnoj i provjerljivoj činjenici da je cijeli naš informacijski, kulturalni i društveni sadržaj potpuno unipolarno determiniran, do te mjere da više ni ne primjećujemo jer nam to izgleda "normalno".

Sve to je neumoljivo i do nas stiže samo s malim zakašnjenjem. Znamo što možemo očekivati, što će nas pogoditi, ali ne znamo kako si pomoći. Možda jednog dana naučimo, možda kroz individualni čin nekakvog "duhovnog neposluha" koji se širi, kroz osobno odbacivanje i devijacije i reakcije, iako su za to potrebne duboke promjene. U suprotnom će nam se životi svoditi na upravljanje tragičnim posljedicama dok prema uzroku nećemo znati niti pogledati.