Imperijalizam se ne vraća kroz stražnja vrata, on ulazi kroz glavna, uz televizijski prijenos i popratnu konferenciju za medije. To vidimo na primjeru Venezuele, gdje se protiv legitimnog predsjednika Nicolása Madura vodi pravosudni i propagandni rat koji snažno podsjeća na ono što je Washington napravio Panami krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je meta bio Manuel Noriega, čovjek koji je, za razliku od Madura, godinama radio za američke interese dok nije postao previše samostalan. Danas je meta Maduro, nasljednik bolivarske revolucije koji se usudio spojiti socijalnu državu, nacionalnu kontrolu nad energentima i vanjsku politiku koja se ne klanja pred Bijelom kućom.
Slučaj Noriega bio je prekretnica u povijesti američke politike prema Latinskoj Americi. Sjedinjene Države optužile su panamskog čelnika za trgovinu drogom i pranje novca, postavile ga na popis traženih kriminalaca, a zatim pokrenule invaziju na suverenu državu. Operacija je imala vrlo konkretnu svrhu - svrgnuti režim, postaviti poslušnu vladu i poslati poruku cijelom kontinentu o tome tko odlučuje što je dopušteno. Noriega je nakon nekoliko tjedana otpora završio u zgradi Vatikanske nuncijature iz koje je na kraju izašao u lisicama, prebačen u vojni avion i otpraćen na suđenje u Miami.
Taj čin bio je demonstracija sile kojom se pokazalo da se vođe malih zemalja mogu izvoditi pred američke sudove kao da su lokalni kriminalci. Stotine civila poginule su u bombardiranjima, čitave četvrti Paname sravnjene su sa zemljom, a međunarodne organizacije osudile su invaziju kao kršenje međunarodnog prava. Sve to nije spriječilo Washington da operaciju predstavi kao "moralnu misiju protiv narko diktatora". Iza retorike borbe protiv droge stajala je poruka da se svaka vlada koja izađe iz orbite SAD može proglasiti kriminalnom organizacijom i odstraniti vojnim putem.
Noriega formula
Manuel Noriega nije na vlast u Panami došao kao otvoreni neprijatelj SAD-a, nego upravo suprotno, kao njihov dugogodišnji saveznik i operativac. Još od šezdesetih godina bio je povezan s američkim obavještajnim strukturama, prije svega s CIA-om, kojoj je pružao informacije o ljevičarskim pokretima u regiji i služio kao pouzdan kanal američkog utjecaja u Panami. Nakon smrti generala Omara Torrijosa 1981. godine, Noriega postupno konsolidira moć unutar panamskih obrambenih snaga i de facto postaje najmoćniji čovjek u zemlji, iako formalno ne preuzima predsjedničku funkciju. Washington u tom razdoblju ne samo da tolerira njegov uspon nego ga i aktivno podržava jer Panama ostaje stabilna, antikomunistička i pouzdan partner u američkim regionalnim operacijama.
Problem nastaje sredinom osamdesetih kada se Manuel Noriega počinje ponašati autonomnije nego što je Washington očekivao, ne samo u unutarnjoj politici Paname nego i u vanjskim vezama koje više nisu bile isključivo usklađene s američkim interesima. Panama pod njegovom kontrolom postaje ključno tranzitno čvorište za novac, robu i informacije, svojevrsni sivi most između Latinske Amerike, Kariba i financijskih centara u SAD-u i Europi. Noriega u tom razdoblju održava odnose s vrlo širokim spektrom aktera, od kolumbijskih narkokartela, prije svega krugova povezanih s Medellínom, do različitih obavještajnih službi, regionalnih političkih lidera i posrednika iz nesvrstanog svijeta. Upravo ta mreža višestrukih lojalnosti počinje ozbiljno smetati Washingtonu jer Panama više nije isključivo američki produžetak nego samostalni igrač s vlastitim kalkulacijama.
Posebno osjetljivo postaje Noriegino balansiranje između suradnje i ucjene prema Sjedinjenim Državama. Dok je godinama služio kao koristan operativac za CIA-u, pomagao u praćenju ljevičarskih pokreta u Srednjoj Americi i logistički podržavao američke operacije protiv sandinista u Nikaragvi, njegove veze s krijumčarskim mrežama tolerirale su se i prešućivale. No sredinom osamdesetih Noriega počinje koristiti upravo te veze kao polugu moći, pokazujući da posjeduje informacije o američkim tajnim operacijama, ilegalnom financiranju i prljavim poslovima koje bi mogao iznijeti u javnost ako se Panama pokuša disciplinirati silom. Time iz partnera prerasta u potencijalnu prijetnju.
Dodatni alarm u Washingtonu pali se kada Noriega uspostavlja i održava kontakte s političkim akterima koje SAD smatra neprijateljskima ili barem nepouzdanima. Njegovi kanali prema Kubi, Libiji i pojedinim ljevičarskim pokretima u regiji nisu nužno značili ideološki zaokret, ali su signalizirali da Panama više ne funkcionira isključivo kao američka sigurnosna zona. U kontekstu kasnog Hladnog rata, u kojem se SAD još uvijek bori za apsolutnu kontrolu nad Srednjom Amerikom, takva samostalnost bila je neprihvatljiva, osobito u zemlji koja kontrolira jedan od najvažnijih svjetskih trgovačkih prolaza.
Ključni lom događa se i oko Panamskog kanala. Iako su ugovori o prijenosu kontrole nad kanalom već bili potpisani, Noriega sve otvorenije inzistira na punom suverenitetu i odbija američke pritiske da Panama ostane trajno vojno i politički podređena. U isto vrijeme u zemlji raste nezadovoljstvo, izbija politička kriza, a Noriega sve brutalnije guši oporbu. Washington u tom trenutku procjenjuje da je dotadašnja strategija toleriranja postala preskupa i preopasna jer Noriega više nije predvidljiv, niti se može kontrolirati prijetnjama iza zatvorenih vrata.
Tada se donosi odluka o potpunom zaokretu, Noriega se više ne tretira kao problematični saveznik nego kao kriminalac. Veze s narkokartelima, koje su godinama bile poznate i ignorirane, odjednom postaju središnji element optužbi. Time se stvara narativ u kojem se briše njegova dugogodišnja uloga američkog suradnika i fokusira isključivo na sliku narko diktatora koji ugrožava američku sigurnost. Upravo taj trenutak označava prijelaz iz sive zone pragmatične suradnje u otvorenu fazu demonizacije, koja će vrlo brzo završiti invazijom i Norieginim odvođenjem u lisicama, kao upozorenje svima koji pomisle da se mogu izvući iz američke orbite bez posljedica.
Administracija Ronalda Reagana već krajem osamdesetih počinje postupno mijenjati ton prema Noriegi, ali ključni zaokret događa se 1988. godine kada američki sudovi podižu optužnice protiv njega zbog trgovine drogom i pranja novca. Time se prvi put jedan de facto šef države formalno kriminalizira unutar američkog pravnog sustava. Noriega tada još uvijek vjeruje da može preživjeti zahvaljujući svojoj dosadašnjoj ulozi i kompromitirajućim informacijama koje posjeduje, no politički sat već ubrzano otkucava. Kada 1989. poništava rezultate izbora, kontra volje Washingtona, i proglašava izvanredno stanje, time prelazi crvenu liniju.
Dolaskom Georgea H. W. Busha u Bijelu kuću donosi se odluka da se Noriega ukloni silom. Plan se gradi na kombinaciji pravne delegitimizacije i vojne intervencije, uz snažnu propagandnu kampanju u kojoj se Noriega prikazuje isključivo kao narko diktator i prijetnja američkim građanima. U prosincu 1989. započinje invazija Paname, uz masovno bombardiranje i brzo slamanje panamskih obrambenih snaga. Formalni izgovor su "zaštita Amerikanaca i obrana demokracije", ali stvarni cilj je uklanjanje neposlušnog vođe i instalacija režima koji će biti potpuno pod kontrolom Washingtona.
Noriega se nakon sloma vojske skriva i na kraju skloni u zgradu Vatikanske nuncijature, gdje se nekoliko tjedana opire predaji. Američke snage oko zgrade provode psihološki pritisak, uključujući neprekidnu buku i izolaciju, dok međunarodna zajednica promatra događaj bez realne mogućnosti intervencije. U siječnju 1990. Noriega se predaje, biva uhićen, ukrcan u američki vojni zrakoplov i prebačen u SAD, gdje mu se sudi kao običnom kriminalcu. Time se završava proces koji je započeo savezništvom, a završio spektakularnom demonstracijom imperijalne moći, uz jasnu poruku da američka potpora traje samo dok traje poslušnost.
Nakon izručenja u SAD Noriega je suđen u Miamiju i 1992. osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog trgovine drogom i pranja novca, u procesu koji je američka javnost dočekala kao "moralnu potvrdu" invazije, dok je veći dio Latinske Amerike presudu vidio kao politički završetak već donesene vojne odluke. Noriega je u zatvoru proveo više od desetljeća. Američke institucije pritom su sustavno izbjegavale raspravu o vlastitoj odgovornosti i dugogodišnjoj suradnji s čovjekom kojeg su kasnije proglasile simbolom kriminala.
Po isteku kazne Noriega nije vraćen u Panamu kao slobodan čovjek, nego je izručen Francuskoj, a tek zatim ponovno Panami, gdje je ostatak života proveo u zatvoru, bolestan i politički potpuno neutraliziran. Umro je 2017. godine, gotovo zaboravljen.
Ponavljanje formule
Hugo Chavez, koji je na čelu Venezuele bio od 1999. do 2013. godine, vrlo je rano upozorio da će se ista shema pokušati primijeniti na Bolivarsku Republiku. Govorio je da u Pentagonu i u američkim službama godinama kruže scenariji u kojima se predsjednika Venezuele proglašava "narko bosom", ne zato što postoje ozbiljni dokazi nego zato što taj okvir, već testirano na Panami, otvara vrata svim vrstama agresije. Naglašavao je da se neće prozivati sama država, nego konkretno predsjednik koji onda postaje legitimna meta za sankcije, izolaciju i eventualnu vojnu intervenciju. To je nazvao "formulom Noriega" i podsjećao kako je Panama praktično spaljena da bi se jedan čovjek izveo pred američki sud.
Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću ova je logika dobila brutalno otvoren izraz. U njegovom mandatu SAD su priznale samoproglašenog predsjednika, uvele sankcije koje pogađaju čitavo društvo i otvoreno podržale pokušaje destabilizacije Caracasa. Kada se pokazalo da ni pritisak, ni pokušaji puča, ni diplomatska opsada ne mogu slomiti Madurovu vladu, Washington je posegnuo za receptom koji je već iskušan u Panami. Američko ministarstvo pravosuđa optužilo je Madura i niz najviših dužnosnika za narko terorizam i šverc kokaina, stvorivši "pravni okvir" u kojem se šef druge države tretira kao vođa kartela.
Vrhunac ovog pristupa bila je odluka da se na Madurovu glavu raspisuje milijunska nagrada za informaciju ili pomoć u njegovom uhićenju. Time je predsjednik Venezuele praktično stavljen na isti nivo kao vođe zloglasnih kartela i terorističkih organizacija - ne kao politički protivnik nego kao lovina. U isto vrijeme američka mornarica pojačala je prisutnost u Karibima pod izlikom borbe protiv krijumčarenja, što jasno podsjeća na vojni pritisak kojim je Panama pripremana za invaziju krajem osamdesetih. Razlika je u tome što danas Washington više ni ne pokušava prikriti politički cilj, sam Trump govori o potrebi da se "preuzme upravljanje" nad Venezuelom, kao da se radi o nekoj upravnoj jedinici SAD-a, a ne o suverenoj državi.
To je radikalna nova faza imperijalizma u kojoj se otvoreno govori da će se upravljanje jednom zemljom prenijeti u ruke stranog centra moći. Nije više riječ o skrivenom utjecaju kroz kredite, uvjete MMF-a ili prikrivene operacije obavještajnih službi, sada se pred kamerama najavljuje kako će se jedna vlast zamijeniti drugom i kako će se resursi i institucije podrediti interesima Washingtona. Venezuela u tom smislu postaje laboratorij u kojem se testira koliko je daleko moguće ići u rušenju osnovnih načela međunarodnog prava, a da se pritom sve zamota u riječi o "borbi protiv droge i korupcije".
Usporedba s Noriegom završava na samoj operaciji. Naime, Noriega je doista bio proizvod američkog sustava, odrastao uz potporu obavještajnih službi i sudjelovao u mnogim mračnim operacijama Hladnog rata. Kada se odlučio oteti kontroli, upravo je njegova prošlost iskorištena kao oružje za njegovo uklanjanje, dok je Panama platila cijenu. Maduro naprotiv dolazi iz političkog pokreta koji je nastao u borbi protiv neoliberalne pljačke i protiv vojne ovisnosti o SAD, nasljednik je chavizma koji je milijunima ljudi donio zdravstvenu skrb, obrazovanje i osjećaj dostojanstva. Kriminalizacija takvog pokreta nije samo napad na jednu osobu nego pokušaj da se diskreditira ideja da narodi imaju pravo odabrati drugačiji put razvoja od onoga koji diktira Washington.
Trumpova operacija protiv Madura pokazuje da se ista formula i dalje primjenjuje, ali pitanje je koliko će proći. Da, Maduro je otet i odveden, ali to ne znači da će se ostvariti američka imperijalistička misiju preuzimanja Venezuele. Informacijski prostor je širi, alternative zapadnim medijima postoje, a latinoamerička javnost ima živo sjećanje na vojne diktature i ranije američke intervencije. Kada američki predsjednik govori o preuzimanju upravljanja nad Venezuelom, mnogi u regiji to čuju kao prijetnju da se cijela epoha bolivarskih pokušaja emancipacije treba kazniti i poništiti.
Zauzeti pro-bolivarski stav u ovom kontekstu ne znači idealizirati jednu vladu niti negirati njezine unutarnje probleme. To znači braniti elementarno načelo da nijedna strana sila nema pravo raspisivati ucjene na tuđe predsjednike, sastavljati tužbe koje vrijede iznad demokratskih izbora i slati ratne brodove pred obale zemlje koja joj se ne sviđa. Ako danas bude normalno da Washington preuzme upravljanje nad Venezuelom, sutra će biti normalno da se na isti način upravlja bilo kojom državom koja pokuša izaći iz neoliberalnog poretka. Obrana Venezuele i otetog Madura u tom je smislu obrana ideje da svijet još uvijek nije u potpunosti pretvoren u protektorat jedne sile.
Zato je važno podsjećati na to što se dogodilo Noriegi, ali još je važnije prepoznati kako se isti scenarij pokušava ponoviti sada, uz mnogo otvoreniju i ciničniju retoriku.
Komentari