Od Monroeve doktrine do Trumpove oštrine: Kontinuitet američkog imperijalizma prema Latinskoj Americi

Tijekom većine 19. stoljeća progresivne elite Latinske Amerike smatrale su Sjedinjene Države svijetlim primjerom modernosti i napretka. Postojali su i zajednički interesi budući da su mlade republike sjevera i juga sve bile bivše kolonije europskih monarhija. Bojale su se novih europskih intervencija u Novom svijetu koje su se i događale. Velika Britanija je bila sve moćnija ekonomska sila u regiji, tu i tamo bi zauzela koji komad teritorija. Španjolska je ponovo pokušala osvojiti Peru i Meksiko, Napoleon III. je jedno vrijeme okupirao Meksiko. Rusija je imala ekspanzionističke ambicije na Aljasci. Zbog europskog imperijalizma, američki predsjednik James Monroe je 1823. upozorio da "američki kontinenti zbog slobodnih i neovisnih uvjeta koje su ostvarili i zadržali, ne mogu se smatrati subjektima kolonizacije bilo koje europske sile", i obvezao je asistenciju SAD-a bilo kojoj američkoj zemlji čiji je suverenitet ugrožen od strane europskih nacija.

Riječ je o konceptu koji će postati poznat kao Monroeva doktrina. Ona je u nekom smislu bila razmetanje hrabrošću mlade države koja je još uvijek bila vrlo slaba vojno i ekonomski. Ali ipak je uspjela artikulirati osjećaj kolektivne sigurnosti i suradnje među američkim nacijama protiv vanjskih prijetnji. Ovaj osjećaj ostat će utjecajan za formuliranje američke vanjske politike prema Latinskoj Americi kroz 19. i 20. stoljeće pa sve do danas. Monroeva doktrina postala je ključno načelo koje će voditi do zajedničkih vojnih saveza, vojnih intervencija, konferencija, i sl.