Prvi maj 2026. dolazi kao dan kada radnički praznik ponovno zvuči više kao optužnica nego kao svečanost. U vrlo zanimljivom razgovoru s Chrisom Hedgesom, poznati ekonomist Richard Wolff je vrlo precizno vratio pogled prema sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, prema razdoblju u kojem je globalni kapital započeo svoju "veliku selidbu". Današnja kriza opskrbnih lanaca, energetska nervoza, ratna ekonomija i svakodnevna skupoća imaju dublju genealogiju i moramo je, još jednom, pronaći i na nju se podsjetiti (možda najmanje jednom godišnje, po mogućnosti na današnji dan!). Jasno, priča je dublja i seže stoljećima unatrag, ali za nas, za naše živote, sve počinje onog trenutka kada je krupni kapital zaključio da društva u kojima su njegove korporacije izrasle više ne moraju biti prostor njihove odgovornosti, već samo jedna od mogućih lokacija za izvlačenje profita.
Bez da ulazimo u često subjektivnu procjenu "kad je bilo bolje", objektivno govoreći nakon Drugog svjetskog rata zapadni kapitalizam živio je na temelju vrlo konkretnog kompromisa. Industrijski radnik u SAD-u, Zapadnoj Europi i Japanu imao je stabilniji posao, jače sindikate, rastuće plaće, mirovinska očekivanja, lokalne škole koje su se financirale iz porezne baze industrijskih gradova i osjećaj da život djece može biti sigurniji od života roditelja. Taj poredak bio je daleko od pravednog, prožet rasizmom, imperijalnom eksploatacijom i klasnom hijerarhijom, ali je rad imao snagu koja je kapital prisiljavala na pregovore. Tvornica je bila mjesto rada, no istodobno i oslonac cijele zajednice.