Priča o izraelskom nuklearnom oružju je i priča o transformaciji Amerike u trenutku kad je JFK ubijen i na njegovo mjesto dolazi LBJ.
Priča o Kennedyju, Johnsonu i izraelskoj nuklearnoj tajni zapravo otkriva način na koji funkcionira američko carstvo. U središtu priče je mali reaktor u pustinji Negev, kod Dimone, i pitanje hoće li Izrael postati prva nuklearna sila na Bliskom istoku. Oko tog pitanja John F. Kennedy ulazi u otvoreni sukob s izraelskim vodstvom, dok Lyndon B. Johnson nekoliko godina kasnije prihvaća "politiku prešutne tolerancije". Razlika između njih ne leži samo u osobnom stilu nego u dva modela američke moći – jednog koji barem nastoji stajati iza univerzalnih pravila i drugog koji otvoreno radi iz logike povlaštenih klijenata. Dakako, najveća razlika između JFK-a i LBJ-a je ta što je samo jedan doživio starost. Ne baš duboku, Johnson je preminuo od srčanog udara sa 64 godine. Kenney pak od metka, dok je bio na vlasti, imao je 46.
Izraelske nuklearne ambicije sežu u pedesete godine, kada David Ben Gurion u suradnji s Francuskom pokreće izgradnju reaktora u Dimoni. Projekt je od početka bio obavijen tajnošću i prikazivan kao civilni istraživački program, iako je njegovo strateško značenje bilo izraelskoj eliti posve jasno. Američke službe otkrivaju Dimonu oko 1960. i već tada imaju sumnje da se radi o vojnom programu. No, administracija Dwighta Eisenhowera ne ulazi u frontalni obračun s Tel Avivom, jer je fokusirana na druge krize. Tek s Kennedyjem nuklearna proliferacija postaje ključno pitanje američke globalne strategije nakon iskustva kubanske raketne krize, koja ga dramatično uvjerava koliko je opasno širenje oružja masovnog uništenja.