Kad Ankara procijeni da joj je Moskva potrebna manje nego jučer, prijateljstvo prestaje biti oslonac i postaje roba kojom se trguje bez sentimenta.
Godinama je Erdogan živio od jedne rijetke političke privilegije: mogao je prodavati oružje Ukrajini (ne baš previše), kupovati ruski plin i protuzračne sustave, blokirati odluke NATO-a, a zatim u istom tjednu razgovarati s Putinom i zapadnim čelnicima kao čovjek bez kojeg se naizgled ništa ne može riješiti.
Njegova moć nije proizlazila iz dosljednosti, nego iz činjenice da nitko nije mogao sa sigurnošću utvrditi gdje završava trgovina, a počinje svrstavanje. No, taj delikatni balans primiče se svom kraju. Rusija, a nju se ovo najviše tiče, znala je da će taj dan doći ako se ovako nastavi.
Poštovani, za nastavak čitanja potrebna je pretplata
Izaberite jednu od ponuđenih opcija: