U raspravi koja je slijedila nakon Trumpova obraćanja naciji najvažnija stvar nije bila sama količina prijetnji, nego izbor ciljeva. Govor i objave pokazuju da Bijela kuća razaranje infrastrukture sada koristi kao glavnu polugu pritiska (nakon što je propao čudni pokušaj tvrdnji "Iran očajno traži prekid vatre"). Trump je govorio o "iznimno snažnim" udarima u sljedeća dva do tri tjedna, uz vrlo malo prostora za diplomaciju, a potom je mostove, elektrane te energetsku i naftnu infrastrukturu gurnuo u središte prijetnji. U tom pomaku sad imamo novu okrutnu logiku ove nove faze rata. Washington pokušava doći do političkog ishoda tako da trošak rata proširi s vojnih sustava na cijelo društveno tkivo Irana.
To je logika prisile koja se pojavljuje kada čisti vojni rezultat izostane. Ako protivnik ne pristaje na uvjete nakon udara po bazama, skladištima, lansirnim položajima i zapovjednim točkama, tada se meta širi na ono što drži državu. Mostovi spajaju proizvodnju, transport i opskrbu. Elektrane drže gradove na životu. Energetska infrastruktura veže unutarnju stabilnost uz globalna tržišta... Udar na takve sustave nosi vrlo jasnu poruku. Cijena odbijanja američkih uvjeta raste iz sata u sat i širi se na milijune ljudi. Ovo je doslovno sad kažnjavanje cijele zemlje jer se njihovo vodstvo odbilo pokoriti! Ove prijetnje nisu usputna retorika. One su jezgra nove "metode".