Kod zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Italiji, brojke izgledaju gotovo nestvarno - zemlja s oko 5,7 milijuna stanovnika završava prva na tablici medalja sa 18 zlata i čak 41 odličjem, dok iza nje ostaju sportske velesile s desecima i stotinama milijuna ljudi (SAD je na drugom mjestu, s 33 medalje populacijom oko 340 milijuna ljudi). U Milanu i Cortini 2026. norveški skijaš trkač Johannes Høsflot Klæbo sam je uzeo šest zlatnih medalja, dovoljno da bi kao zasebna "zemlja" ušao u vrh poretka.
Razumljivo, reći ćete, pa ipak govorimo o Norveškoj, "zimskoj zemlji", nije čudo da upravo oni briljiraju u skupljanju medalja u zimskim sportovima. Da, ali to je samo dio priče i zapravo čak manji dio. U pozadini se nalazi cijeli jedan sistem koji sport tretira puno drugačije nego što smo možda navikli mi "južnije". Sportska velesila ne gradi se samo obiljem snijega i tradicije, već iskorištavanjem sreće, doslovno, i nečim što bismo mogli usporediti s nekoć našim "radnim akcijama".