Njemačka putuje prema neminovnoj eksploziji, a prizor iz Erfurta prošlog vikenda pokazuje kako se ta eksplozija više ne nalazi u apstraktnom prostoru političkih prognoza. Ona je već na ulicama, pred kongresnim dvoranama, u blokiranim cestama, uzvicima prosvjednika, ali i u samouvjerenosti stranke koja sebe više ne doživljava kao incident, protestni glas ili rubnu pojavu. AfD se doima kao vlast koja još samo čeka formalnu potvrdu.
Stranka koja je godinama bila tretirana kao anomalija njemačkog sustava sada govori jezikom povijesne nužnosti, dok njezini protivnici pokušavaju na ulici usporiti proces koji je već duboko ušao u političko tijelo zemlje.
Oko 15.000 prosvjednika u Erfurtu nije mala brojka, pogotovo kada se uzme u obzir mobilizacija sindikata, ljevice, građanskih skupina i antifašističkih organizacija. Slika blokiranih cesta i policije u opremi za razbijanje nereda podsjeća da se njemačka politika sve više premješta iz prostora parlamentarnih procedura u prostor fizičke napetosti. Prosvjedi protiv AfD-a imaju energiju i snažnu povijesnu uspomenu, ali njihova politička učinkovitost postaje sve neizvjesnija. Naime, što je otpor vidljiviji, to AfD-u postaje lakše vlastiti uspon prikazivati kao borbu protiv sustava, medija, elita i organiziranog pritiska s ulice. Ta dinamika već godinama hrani europsku desnicu, a u Njemačkoj poprima posebno oblik zbog povijesti koja svako pomicanje prema tvrđoj nacionalnoj politici pretvara u seizmički događaj.
Alice Weidel i Tino Chrupalla ponovno su izabrani na čelo stranke koja, prema anketama, vodi ispred CDU-a i CSU-a kancelara Friedricha Merza (kojeg danas podupire svega 13% ispitanika!). Sama činjenica da AfD dostiže oko 29% potpore na nacionalnoj razini mijenja sve kalkulacije. U zapadnoeuropskim državama rast desnice često se tumačio kao korektiv etabliranim strankama, kao pritisak koji će natjerati centar da pooštri migracijsku politiku, smanji birokraciju ili prizna ekonomske frustracije. Njemački slučaj ide dalje. AfD više ne traži samo utjecaj na agendu. Chrupalla otvoreno govori da će vladati, prvo regionalno, zatim nacionalno. Takva izjava prije nekoliko godina zvučala bi kao provokacija. Danas zvuči kao procjena političkog kalendara.