"Nevidljiva mladež" ili Hikikomori - fenomen ekstremne socijalne izolacije kod mladih Japanaca

Pojam 'hikikomori', koji bi doslovno značio povlačenje u sebe ili akutno socijalno udaljavanje, jest naziv za društveni fenomen uočen među japanskom mladeži koji se očituje na način da (prvenstveno mlada) osoba odbija napustiti kuću i izolira se od društva, i to u periodu duljem od pola godine, a da pritom ne boluje od nekakve psihičke bolesti koja bi ju na to potaknula. U najekstremnijim slučajevima događa se da osoba provede godine i godine u izolaciji bez ijednog prijatelja. Iz sobe izlaze rijetko i to uglavnom noću kako bi pribavili neke namirnice bez kontakta s drugim ljudima. Hikikomori, dakle, nije naziv za mentalnu bolest, već za rasprostranjen fenomen koji je zahvatio jedno materijalističko kapitalističko društvo, a uzroci su dublje društvene naravi.

Tamaki Saito je početkom 1990-ih godina ostao zasut pitanjima roditelja koji su tražili pomoć zbog svoje djece koja su napustila školovanje i sakrila se od društva. Procjenjuje kako je otprilike milijun Japanaca zahvaćeno ovim sindromom, što označava duplo veći broj od onog devedesetih godina. Ipak, i ta brojka je vjerojatno manja od stvarne, jer roditelji djece koja se povlače rijetko žele govoriti o ovom problemu. 'Kad su mi prvi put počeli dolaziti pacijenti ili njihovi roditelji te objasnili o čemu se radi, mislio sam da se radi o depresiji, poremećaju ličnosti ili šizofreniji', prepričava Saito. Tek kasnije uočio je slične obrasce ponašanja kod sve većeg broja mladih i nazvao ovaj fenomen hikikomori, a mediji su istovremeno izvještavali o 'izgubljenoj generaciji', 'milijunu koji nedostaje'i sl.