Oporba ga želi ukloniti, ali čuva sustav koji ga je proizveo. Zato ni njegov odlazak ne bi promijenio ono najvažnije.
Postoje pobjede koje se mjere mandatima, ali i one mnogo važnije, koje se mjere time što protivnik više ne može zamisliti politiku izvan koordinata koje mu je pobjednik nametnuo. Netanyahuova "nova pobjeda" - možda još ne potvrđena novim mandatom, ali potvrđena jednom puno važnijom stvarnošću - pripada ovoj drugoj vrsti. Ona nije rezultat osobito domišljate kampanje ni spektakularnog političkog manevra. Netanyahu je pobijedio prije svega zato što je spriječio svoje protivnike da postanu stvarna alternativa.
Krivo je samo pitanje. Pravo pitanje bi bilo - što bi njegov poraz uopće promijenio? Ako blok okupljen protiv njega nudi istu okupaciju, istu vojnu dominaciju i istu ideju države u kojoj Palestinci mogu biti izborna matematika, ali ne i ravnopravni nositelji vlasti, tada birači ne odlučuju između dviju politika. Biraju između čovjeka koji logiku sustava izgovara naglas i onih koji bi je administrirali diskretnije i uz prihvatljiviji jezik za zapadne saveznike. Upravo tu počinje neugodniji dio priče.