Nepovjerenje je i dalje jako u Ruandi, 26 godina nakon genocida

Legendarna je scena iz filma 'Ničija zemlja' gdje jedan lik čita novine usred teškog ratovanja u Bosni i Hercegovini, te kaže 'Vidi, sr…e u Ruandi'! Doista, u vrijeme kada su zapadnoeuropske zemlje bile zaposlene novim političkim sustavima u postkomunističkim državama te ratom na području bivše Jugoslavije, Ruanda je nekako bila na marginama interesa europske javnosti. Nasilni sukob uvijek dovodi do širokog niza razaranja. Ljudi su ubijeni, infrastruktura uništena i životi su zauvijek promijenjeni. Međutim, šteti i manje opipljivim stvarima poput povjerenja. Povjerenje je bitno u društvima. Njegova je prisutnost snažni prediktor suradnje, funkcionalne vlade i gospodarskog rasta. Njegova odsutnost među skupinama može potaknuti neprijateljstva, što potencijalno može dovesti do začaranih ciklusa sukoba.

Ruandski domoljubni front (RPF), pobunjenička skupina sastavljena od gotovo 500 000 Tutsi izbjeglica, napala je 1990. godine sjevernu Ruandu iz njihove baze u Ugandi, pokrećući građanski rat u Ruandi. Skupina je osudila vladu kojom dominiraju Hutui jer nije uspjela demokratizirati se i suočiti s problemima s kojima se suočavaju izbjeglice. Nijedna strana nije uspjela steći odlučujuću prednost u ratu, ali do 1992. oslabio je autoritet dikatora Habyarimane; masovne demonstracije natjerale su ga na koaliciju s domaćom oporbom i na kraju da potpiše sporazum iz Arushe iz 1993. s RPF-om. Prekid vatre završio je 6. travnja 1994. godine kada je Habyarimanin zrakoplov srušen u blizini zračne luke Kigali, usmrtivši ga. Obaranje aviona poslužilo je kao katalizator genocida u Ruandi, koji je započeo u roku od nekoliko sati. Tijekom otprilike 100 dana, između 500 000 i 1 000 000 Tutsija, kao i politički umjereni Hutui ubijeni su u dobro isplaniranim napadima po nalogu privremene vlade, a ubijanje je izvršeno gotovo ručno, s mačetama. Mnogi pripadnici naroda Twa također su ubijeni, iako nisu bili izravno meta. Tutsi pripadnici unutar RPF-a ponovno su započeli ofenzivu i metodično preuzeli kontrolu nad zemljom, stekavši kontrolu nad cijelom zemljom do sredine srpnja. Međunarodni odgovor na genocid bio je ograničen, a velike sile nisu željele ojačati ionako prenapregnute mirovne snage UN-a. Kad je RPF preuzeo vlast, približno dva milijuna Hutua pobjeglo je u susjedne zemlje, posebno u Zair (danas Demokratska Republika Kongo), bojeći se odmazde; uz to, vojska pod vodstvom RPF-a bila je ključna sastavnica u Prvom i Drugom ratu u Kongu. Unutar Ruande započelo je razdoblje pomirenja i pravde, uspostavom Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR) i ponovnim uvođenjem Gacace, tradicionalnog seoskog sudskog sustava.