Nastanak i razvoj ruske civilizacije (VII. dio): Kraj Doba nevolja i dinastija Romanovih

Krajem 1611. godine moskovska vlast je bila skoro potpuno srušena. Poljaci su zauzeli Smolensk, poljske trupe su spalile Moskvu i zauzele Kremlj, i zavladale u njemu. Šveđani su zauzeli Novgorod i predložili svog kandidata za moskovsko prijestolje. U zemlji je nastupilo razdoblje bezvlađa.

Ovaj upečatljivi opis povjesničara Vasilija Ključevskog pokazuje veliki kontrast s položajem u kojem je ruska carevina bila samo nekoliko desetljeća ranije, kada je zauzela ogromne teritorije na istoku i provela mnoge političke reforme. Početkom 17. stoljeća svi ti uspjesi, počevši od dolaska Ivana Groznog na vlast, već su bili prošlost. Smrću Ivanovog nasljednika završila je dinastija Rjurikoviča koji su sedam stoljeća vladali na ovim prostorima.

Vladari Rusije poslije pada dinastije Rjurikoviča nisu bili popularni, što je doprinijelo uspjehu lažnog cara Dmitrija I., avanturista koji se predstavljao kao sin Ivana Groznog. Njega su podržali Poljaci, tadašnja moćna sila u ovom dijelu Europe, a prihvatilo ga je moskovsko plemstvo, tako da je on 1605. godine proglašen ruskim carem.
Međutim, moskovsko plemstvo je uskoro postalo nezadovoljno njegovom vladavinom. Nije prošlo ni godinu dana od krunidbe, a on je već ubijen. Plemići su poslije toga izabrali drugog cara iz svojih redova, kneza Vasilija Šujskog, ali je njegov autoritet uskoro doveo u pitanje novi lažni car, Dmitrij II. I on je uživao podršku Poljaka. Poslije prvobitnog otpora Šujski je bio prisiljen zarediti se, da bi na kraju bio predan u ruke poljskom kralju. Ruski plemići su se bojali lažnog Dmitrija II. više nego Poljaka, i zato su zamolili sina poljskog kralja da dođe na moskovsko prijestolje i dovede poljske trupe u rusku prijestolnicu. Ta unutrašnja borba je godinama podrivala rusku državu, da bi na kraju prerasla u borbu za opstanak naroda i nacionalnu oslobađajuću kampanju.

Kako ističe povjesničar Dmitrij Volodihin, u tim turbulencijama (poznatim u Rusiji kao 'Smutno doba') glavna pokretačka snaga je bilo plemstvo ruske provincije. U to doba je u ruskoj provinciji bilo 'na desetke tisuća plemića kojima nije bilo omogućeno napredovanje u karijeri (jer su ih blokirali predstavnici visokog društva u Moskvi). Zbog toga je taj sloj postao idealno oruđe za raznorazne samozvance i avanturiste koji su mobilizirali svoje trupe i ’pukovnije’'.