Borba Srbije za izlazak iz tamnice i degenerativni stav Hrvatske o tome - nijedan narod iz bivše Jugoslavije nije dočekao obećanu bolju budućnost iako na nju još uvijek svi imaju pravo

Hrvatska i Srbija, dvije najveće članice bivše SFRJ, danas su slabašne zemlje, preslike dominantnih vanjskih utjecaja koji im diktiraju agendu. Bezlično, birokratski i slijepo promoviranje "zapadnih vrednota" od strane Hrvatske, i autoritarno, stežuće i populistički od strane Srbije. Tko ima namjeru zauzeti stranu, za koju god da se odluči, uvijek će zauzeti krivu.

Može zvučati kao relativizacija, ali pogledajmo stvarnost objektivno. Izgleda li ijedna od ovih zemalja samostalno i suvereno? Vodi li politiku za dobrobit svojeg naroda ili interesa koji se u njih uglavljuju? Najgori stav koji se može zauzeti je onaj po nacionalnoj osnovi. Hrvat protiv Srbije i Srbin protiv Hrvatske je slijepac na istoj razini jer ne gleda dalje pretpostavke kojoj strani bi trebao pripadati. Isto vrijedi i za one rijetke koji se trude biti disidenti pa opet negdje na površinu izlazi njihovo "obrnuto" porijeklo čime sve, bez uvrede stvarnim disidentima, pada u vodu.

Najgore što možemo napraviti je svrstati se. Od intenzivnog svrstavanja već cijela Europa jauče u bolovima i to prelazi u kroničnu agoniju. Vijest o tome da bi se Hrvati trebali "suzdržati" od putovanja u Srbiju je užasna vijest. Dolazi kao pečat početka nečeg jako ružnog. To je uvod u krutu kulturalnu i društvenu dezintegraciju koja nam tako ne treba. Ali tog potencijalnog međusobnog razumijevanja toliki su se panično bojali da su prije ili kasnije morali napipati priliku kojom mogu odagnati svoje strahove. Hrvatska je godinama žrtva nametnute dogme da ni suradnja sa Srbijom nije poželjna, kamoli nešto više. Ta često vulgarno nametnuta kočnica služi kao nekakva pred-straža čak i teoretskom stvaranju bilo kakve ideje koja bi predlagala neku bilo kakvu "novu integraciju". U određenim segmentima dolazi i do političkog apsurda pa Hrvatska, koja bez ikakvog pogovora izvršava što joj se pošalje na izvršenje, gaji želju kočenja Srbije čak i prema tzv. euro-atlantskim integracijama - iako bi njihovim šefovima to svakako bio važan geopolitički cilj!

Poziv na miran suživot, ali u odvojenim kućanstvima, već se smatra nekom vrstom uvertire u "preveliki mir". To je nešto što se u Hrvatskoj osjeti, ne kod naroda - da ne bi bilo zabune - Hrvati i Srbi, naročito mladi, generalno se razumiju više nego možda krajnji istok i krajnji zapad Hrvatske, ali u političkoj klasi egzistira nepremostiva praktična i mentalna blokada prema kvalitetnom suživotu.

Ne može biti ideološka jer činjenice to ne podržavaju. Hrvatska graniči s autoritarnom Mađarskom, a preko mora tu je po nekim aspektima još i gora desničarska Italija. Nećemo biti pretenciozni pa reći da su male šanse da će se hrvatske "pro-demokratske aktiviste" pronaći u Budimpešti ili Rimu, tamo bi ipak bili kao da su pali s Marsa, ali tu se ni ne referiramo na deportaciju nekoliko takvih iz Srbije ovih dana (zbog čega je hrvatska vlast i izdala "upozorenje" da se ne putuje u Srbiju bez veće nužde) - već na činjenicu da politički radikalizam u širem susjedstvu ovdje nije niti tema dok su događanja u Srbiji poput nekog čudnog političkog "reality showa" koji se prati, uz glasno navijanje, svakog dana.

Jasno, svatko prati svoju štampu, ali onima kojima je posao pratiti oboje složit će se da razlike zapravo i nema. To su amplificirane optužbe, napadi, vrlo provokativna retorika, doslovno kancerogana politička hrana za mase koje se želi pripremiti na konfrontaciju. U takvim sukobima svaki pojedinac postaje resurs, glava koju se treba napuniti i zatim je pustiti da reži.

Danas je u Srbiji održan generalni štrajk. Na ulicama je demonstrirana široka solidarnost studenata, radnika, svih slojeva društva. Ogromna većina njih jako dobro zna za što se bori, a svjesni su da ove napetosti brzo mogu izmaknuti kontroli (današnji incident gdje se automobil zabio u studenticu za vrijeme prosvjeda). Bore se za vlastitu i bolju budućnost i tko god bi po bilo kojoj političkoj i/ili ideološkoj konstrukciji pokušao im uskratiti to pravo to je kao da ga uskraćuje samom sebi. Pravo na otpor protiv svih oblika nepravde moralo bi biti apsolutno temeljno ljudsko pravo, sve drugo je okrutno stanje nekakve životne nesvijesti, sulude ideje da bi vlastodršci mogli biti bezgrješni i beskonačno altruistični. Najčešće, zapravo gotovo uvijek, nisu.

U svakom otporu postoji i određena doza kaosa koji služi i kao neka "pravedna prevencija" da sve bude unaprijed dirigirano. Srbija, po svojoj geopolitičkoj osnovi, ne može ne biti pod pokušajima utjecaja izvana. Da Srbija nije pod utjecajima to bi značilo da je cijela vanjska politika odjednom stala. Zemlja "prema srcu Europe" koja razvija sve snažnije odnose s Kinom i Rusijom, ali u isto vrijeme nastoji osigurati svoju poziciju unutar nadnacionalnih klubova kao što je EU, doslovno je ultimativni kandidat za svaku vrstu slabijeg i jačeg uplitanja.

Postoje određeni sastojci za istinsku nesvrstanost, a Srbija ih ne posjeduje. I zato je osuđena na previranja koja će potrajati toliko dugo dok jedna agenda ne postane toliko dominantna da joj se druge ne mogu suprotstaviti. To je onda naizgled završna stanica i za sam narod koji će o vremenima pobune pričati samo kao o svršenoj prošlosti do koje više nema puteva. Ništa nije permanentno ni vječno, ali pošto je ljudski vijek i dalje relativno kratak u kontekstu masivnih preslagivanja, ono gdje će Srbija završiti uskoro možda će biti njeno krajnje stanje za veliku većinu onih koji danas žive u njoj. To nije mala stvar i teško je biti tamo i biti pasivni promatrač.

Angažman na razini koju vidimo danas ne može se inscenirati, čak ni uz svu volju ni uz sve dobro provjerene taktike i metode - a Srbija je kroz svoju noviju povijest u nekoliko navrata bila laboratorij za usavršavanje istih. Svaka pobuna je prilika za proliferaciju nečeg što nije prvotno viđeno kao glavno. Oni koji su sigurni u ishod moraju se pomiriti da u takvim situacijama ishod nikad nije siguran.

Svaka zemlja u sebi, negdje, ima kadra koji bi je mogao voditi na pravedan i autonoman način, a sam narod bio bi toliki štit od vanjskog svijeta da sva neminovnost koju spominjemo gubi na snazi. Problem je, dakako, politička i društvena stvarnost, hibernacija kadra koji nije ni svjestan da je baš on revolucionaran i da mu je vrijeme došlo, a zatim i prošlo. Pa tako dobivamo novo predstavništvo koje će samo preformulirati stare probleme.

Zamjenom načina gušenja osobne sudbine i prosperiteta suštinski se ne rješava ništa. Običnom narodu uvijek će doći na isto pokrada li ga autoritarna i drska populistička vlast ili će im radom (pa i samim postojanjem!) stečeno pravo oduzimati naizgled blaža garnitura koja otima "po zakonu".

Što se Hrvatske tiče, stav bi trebao biti vrlo jasan. Kao susjedna zemlja, sve dok joj se ne prijeti, trebali bi poštivati volju naroda kao ultimativnu, bez obzira uklapa li se to ili ne u šire političke, društvene ili bilo kakve druge preference. Svaki put kad jedna zemlja zauzima stav da bi trebala "pomagati", poticati ili na neki drugi način omogućavati promjenu drugdje, to ne završava dobro. To je u isto vrijeme i uvredljivo. Narod Srbije ima i svijesti i kapaciteta stvarati budućnost kakvu želi, a podrška može biti jednostavno u prepoznavanju te važne činjenice, na koju bi se, barem iz perspektive naroda, trebalo ugledati. Svaki pokušaj usmjeravanja, a svakako i propagandni, djelovanje je iz vlastitih sebičnih interesa ili - još i više ponižavajuće - iz tuđih, delegiranih.

Što se pak tiče onih koji grčevito grleći povijest ne mogu budućnosti dati šansu, rješenje bi moglo biti lako, da se poslužimo aktualnim trumpizmom - moglo bi se riješiti "u 24 sata". Kako? Malo višom razinom svijesti koja bi čvrsto i bez ustručavanja otpustila jednom zauvijek sve te evolucijske defekte koji su završili u slijepoj ulici ratnih zločina, barbarstva i primitivizma. Svi ovi koji se bave zbrajanjem i oduzimanjem bližih i daljnjih povijesnih zločina - a to su apsolutno aktualna vlast i u Hrvatskoj i u Srbiji - tamničari su bolje sudbine i nikad, baš nikad, to ne čine u narodnom interesu.

U vrijeme dok uživo pratimo ogromnu pošast za eliminaciju ljudi, što je rat u Ukrajini, trebali bismo iz sve snage zauzimati se da budemo viša razina evolucije, doslovno "sretni" da su nas okrutne povijesti i previše dobro naučile što više ne možemo biti.

Narod Srbije zaslužuje vlast, model, odnos s vanjskim svijetom, na temelju vrlo jasnih i ne toliko kompliciranih težnji. Ono što narodu treba je već unaprijed utkano u kolektivnu "narodnu mudrost" koju se želi izbaciti iz tračnica. Ta mudrost svodi se na mir, sigurnost, dostojanstvo, pravednost, priliku za razvojem i slobodu od svake vanjske (i unutarnje) eksploatacije. Srbija itekako ima povoda boriti se za to, bez ikakve rezerve, uz vlastitu narodnu mudrost, bez ičije pomoći. Hrvatska također.

Svi narodi bivše Jugoslavije u raznim oblicima dobili su obećanje da im pripada bolja budućnost, čak i dok se od njih tražilo da se odreknu svojih suvereniteta u zamjenu za nju. Sve zemlje bivše SFRJ ostale su bez svog suvereniteta i svega što ide uz to, a bolja budućnost nije isporučena. Očito je da će im na kraju jedino preostati da se sami za nju izbore, vodeći se vlastitom narodnom mudrošću i onim istinskim univerzalnim idealima. Nitko u ovoj regiji nema se čime ponositi da bi bilo dostojno bilo kakvog ideološkog izvoza. Bolja budućnost je još uvijek u budućnosti i ista je, jedino borba prema njoj će se voditi iz različitih postojećih nezavidnih pozicija.