Napad na Damask i pomračenje uma svjetskih čelnika

Amerikanci su se usudili. Pokazali su koliko su hrabri. Vojni udar na dva, tri postrojenja (nitko nije srećom poginuo), kao odmazda za navodno korištenje kemijskog oružja. I što potom? Bašar al-Asad je i dalje u svojoj predsjedničkoj palači, a Zapad i dalje mora pronaći način kako tu činjenicu prihvatiti. U cijelom kolopletu ludosti posljednjih par dana, čini se da je jedina iole logična veća država Njemačka. Sve to pretjerano podsjeća na početak vojne intervencije na Irak.

Prvi podsjetnik je kemijsko oružje. U prošlosti je poznato kako su arapski režimi koristili kemijsko oružje i zna se da ono i dalje postoji. Doduše, ne slabo oružje koje se može isprati pred kamerama, jer su bojni otrovi de facto nepromijenjeni još od Prvog svjetskog rata i jednake su snage, pa bi kontaminacija bila potpuna ne samo za one koji su se pred televizijskim kamerama tuširali već i za one koji su bacali vodu na navodne žrtve. Sadam Husein je koristio kemijsko oružje nad Irancima i vlastitim građanima, kao što je i Asad radio protiv svojih neprijatelja. U svakom slučaju radi se o smrtonosnom oružju koje je toliko podlo da je s pravom zabranjeno međunarodnim konvencijama. Asad ga je možda koristio u napadu na Dumu. Možda i nije. Ovisi kome vjerujete, jer činjenice ne postoje. Amerikanci, Britanci i Francuzi govore kako imaju nepobitne dokaze da je kemijsko oružje korišteno, ali nisu pokazali te dokaze javnosti. Rusi govore kako imaju nepobitne dokaze kako kemijsko oružje nije korišteno, ali također nisu pokazali javno te dokaze. Svi imaju fantomske dokaze, što je valjda dovoljno da se krene u napad. Baš kako je to bilo u Iraku. Tadašnji britanski premijer Tony Blair je lijepo rekao zašto se ide u agresiju na Irak: 'To je prava stvar' (It is the right thing to do).