Mobilni telefon kao centralna naprava nadzora pojedinaca u kontekstu modernog hibridnog ratovanja

Mobilni telefoni su naša svakidašnjica i osnovni komunikacijski instrument, koji se koristi za telefonske razgovore, slanje poruka, dokumentiranja svakidašnjice i pristup internetu. Istovremeno su najveća intruzija u našu privatnost i sigurnost. Mobiteli slabo štite komunikaciju, a ujedno su podložni praćenju. Većina mobitela daje manje kontrole korisniku nego laptop ili računalo. Operativni sustav mobitela je iznimno teško promijeniti, te je kao takav odličan stroj za napade na privatnost. Softveri koji se koriste se ne mogu lako maknuti, a preko njih se nadzire korištenje uređaja. Prilikom pretraživanja stanova terorista koji su izvršili napad u Parizu, nađene su goleme količine jeftinih mobitela. Razlog je jednostavan - svaki telefon se koristi samo jedanput. Nakon akcije, odbacuje se i koristi se drugi, s drugom SIM karticom, koja je obavezno prepaid ili kako bismo mi rekli, na bonove. Time se ne radi poveznica s kreditnom karticom ili bankovnim računom. Ukoliko bi se koristio samo dva puta, nadzorne službe bi imale mogućnost izrade uzorka ponašanja i kretanja korisnika. Sustav tako djeluje za sve.

Najveći oblik prijetnje privatnosti preko mobitela jest praćenje lokacije. Ujedno je to jedan od najmanje vidljivih osobina mobitela. Svaka mobilna mreža omogućuje operateru da pronađe gdje se nalazi korisnikov mobitel kad god je mobitel uključen i registriran u mrežu. Takva mogućnost vezana je za način kako je građena mobilna mreža, oblik zvan triangulacija. Jedan način kako operator može pratiti korisnika jest putem jačine signala na različitim relejima koje posjeduje mobilni operater. Preciznost pozicije mobitela ovisi o mnogobrojnim čimbenicima, a ponajviše o tehnologiji koju koristi operater i količini releja u određenom području. Većinom se radi o mogućnosti pozicioniranja na razini gradske četvrti ili ulice u kojoj se nalazi mobitel.