Nasilje se smiruje, ali gnjev ostaje bez zajedničkog vođe i cilja — upravo zato sljedeći prosvjed može odlučiti kome će politički koristiti.
Francuska se u nedjelju, a i jutros, nije probudila ni u revoluciji ni u miru. Ulice su se čistile, izgorjeli toranj gradske vijećnice u Limogesu ležao je u ruševinama, a već jučer poslijepodne ponovno su izbili sukobi u Parizu i Marseilleu. Zato dvojba između "dana nakon" i "dana prije sutra" nije tek zgodna igra riječima. Vlast zna da nije najopasniji prizor zapaljenog automobila, nego spoznaja da se u isti dan mogu sliti gnjev učenika, sindikata, radnika, Žutih prsluka i ljudi koji od političkog sustava više ništa ne očekuju.
Brojke potvrđuju veličinu događaja, ali ne daju mu jednoznačno političko značenje. Ministarstvo unutarnjih poslova govori o približno 550.000 sudionika, organizatori o 800.000. Prema naknadnoj bilanci uhićeno je oko 2.400 ljudi, a ozlijeđeno gotovo tisuću policajaca. Istodobno je velika većina prosvjednika marširala mirno, dok su relativno male, pokretne skupine razbijale, palile i pljačkale. Prosvjed je bio veći od vrhunca Žutih prsluka, premda slabiji od mobilizacije protiv mirovinske reforme 2023., razina nasilja bila je, međutim, znatno viša.