Razarači ljudskog postanka i njihov anti-civilizacijski gnjev: Postoje veći razlozi od geopolitike zašto se žele izbrisati Mezopotamija i Perzija

Kad su se pojavile fotografije iz Teherana na kojima se po dvoranama vide razbijena stakla, otpali ukrasi, prašina i tragovi udara, prizor je imao težinu koja nadilazi nažalost toliko često viđani ratni bilten. U tim slikama nije stradao tek jedan kompleks zgrada. Pogođen je prostor u kojem se čuva državno sjećanje, ceremonijal starih dinastija, rukopis jedne civilizacije koja je stoljećima oblikovala vlastiti politički i estetski jezik.

U istim danima stizale su vijesti o oštećenjima u Isfahanu, gradu koji u iranskoj povijesti nosi mitski status. Tamo se u kamenu, kupolama i dvorištima zadržao vrhunac safavidske moći, a s njim i slika Irana kao velike povijesne cjeline. Ovi napadi pokazuju da je rat ušao u samu teksturu jedne civilizacije, a to nije slučajno.

Takve scene odmah prizivaju Irak iz 2003. godine. Pad Bagdada, pljačka Nacionalnog muzeja, izrovani lokaliteti južnog Iraka i militarizacija Babilona otvorili su jedno od najmračnijih poglavlja modernog ratovanja. U tom poglavlju kulturna baština ulazi u ratnu kartu, opet, ne slučajno! Ona nosi simboličnu razornu snagu, političku poruku i sposobnost, odnosno pokušaj da narodu razbije osjećaj povijesnog kontinuiteta. Riječ je o zločinu koji je možda i najstrašniji - ne ciljaju se samo ljudi, ciljaju se i svi njihovi preci, njihova važnost u kolektivnoj strukturi samog čovjeka. To je jedna druga vrsta razaranja, to je pokušaj iskonske dezintegracije, a mogli bismo čak reći i sirove mržnje prema kulturi od strane onog tko zna da se svojim izdanjem (ili improvizacijom) iste ne može nadmetati.

Mezopotamija kao rana svijeta

Irak nosi prostore na kojima su grad, država, pismo i administracija dobili svoje najranije pune oblike. Ondje su nastajale prve pločice na kojima se vodio račun o žitu, radu i porezu. Ondje su zapisivani epovi, uređivani hramovi, podizane zigurate i oblikovana rana državna moć. Uruk, Ur, Ašur, Niniva, Babilon i duga mreža sumerskih i akadsko-babilonskih središta tvore arhiv samog ljudskog početka.

Taj prostor nije važan samo Iraku. On pripada svjetskoj povijesti u najdoslovnijem smislu riječi. Kad se razbije mezopotamska pločica, kada nestane reljef iz Nimruda ili se tragovi teških vozila urežu u Babilon, čovječanstvo gubi komad vlastitog prvog sjećanja, svoj osnovni identitet. Gubitak se ne mjeri samo estetski. Nestaje dokaz o tome kako je čovjek prvi put organizirao grad, vjeru, vlast, trgovinu i vrijeme. Kako je postao čovjekom u onom smislu kakvog ga danas poimamo.

Perzija stoji na drugom kraju iste velike priče. Iran čuva slojeve od Ahemenida do Safavida i Kadžara. Persepolis, Isfahan, Širaz, Golestan i cijela mreža povijesnih gradova i palača svjedoče o drugom velikom civilizacijskom luku, onom koji je stoljećima povezivao Mediteran, Kavkaz, Mezopotamiju, Srednju Aziju i Indiju. Kad rat dotakne Iran, on ne ulazi u praznu geografiju. On ulazi u jedno od glavnih spremišta ljudske povijesti.

Upravo zato su Mezopotamija i Perzija privlačne razaračima i kao simboličke mete. Tko zagospodari takvim prostorima, dobiva mogućnost da upravlja njihovim značenjem. Tko ih ponizi, šalje poruku da se može upravljati i samom poviješću - i da je se može izbrisati, uništiti, da se ljudsko pamćenje svede samo ništavnu današnjicu bez konteksta.

Bagdad 2003. i tri dana u kojima je nestajala povijest

U danima između 10. i 12. travnja 2003. Irački nacionalni muzej u Bagdadu ostao je bez zaštite u trenutku kada se državni aparat raspao, a okupacijska vojska još nije uspostavila kontrolu nad gradom. Pljačkaši su razbijali vitrine, iznosili predmete, čupali što se moglo nositi, a dio onoga što nije moglo biti odneseno završio je smrvljen po podovima i hodnicima. Američka straža stigla je tek 16. travnja. Do tada je šteta već postala globalni simbol.

Brojke su i danas zastrašujuće. Iz muzeja je nestalo oko 15 tisuća predmeta. Značajan dio kasnije je vraćen, ali tisuće su ostale izgubljene po krijumčarskim rutama, privatnim zbirkama, skladištima i sivim zonama tržišta antikviteta. Neki od tih predmeta nose vrijednost koju je moguće izraziti samo civilizacijskim jezikom. Oni nisu bili roba. Oni su bili dokumenti najranije povijesti čovjeka.

Posebno je važno da katastrofa nije pala s neba. Arheolozi i stručnjaci za baštinu upozoravali su prije američke invazije da muzej i veliki lokaliteti moraju dobiti neposrednu zaštitu. Američkim planerima dostavljane su koordinate, popisi i procjene rizika. Upozorenje je postojalo. Znanje je postojalo. Odluka o prioritetima također je postojala. Kulturna katastrofa tako je dobila jasan pečat političke i vojne odgovornosti.

U Bagdadu se tada jasno vidjela hijerarhija vrijednosti jednog imperijalnog pohoda. Prostor vlasti i energetike dobio je stvarni prioritet. Muzej koji je čuvao nekoliko tisućljeća ljudske povijesti ostao je izložen rulji, prepušten kriminalnim mrežama i organiziranom pljačkanju.

Mosul i prizori koji su preduhitrili kasniju katastrofu

Dok je svjetska javnost gledala Bagdad, na sjeveru zemlje odvijala se druga tragedija. Mosulski muzej opljačkan je u istom valu kaosa. Tamošnji prizori bili su gotovo filmski u svojoj surovosti. Po podovima prekrivenima staklom ležali su ostaci razbijenih skulptura, mitskih ptica i fragmenata klasičnih kipova, a kustosi i čuvari gledali su kako grad koji se upravo proglašava oslobođenim ostaje bez vlastitih dokaza o prošlosti.

Mosul je važan jer njegova sudbina otkriva koliko je površna bila kasnija zapadna slika o zaštiti baštine. Danas se puno više govori o kasnijem dolasku ISIL-a i njegovu demoliranju muzeja i lokaliteta, ali prva duboka rana već je bila otvorena 2003. godine. Tada su iz istog grada nestajali predmeti koji su povezivali asirski svijet, helenističke slojeve i duga stoljeća mezopotamske povijesti.

Oko Mosula se nalaze Niniva, Nimrud i Hatra, mjesta koja tvore jedan od najvažnijih arheoloških pojaseva na svijetu. Kad se muzej raspadne, lokaliteti ubrzo slijede isti obrazac. U takvom okruženju kultura gubi zaštitni okvir grada, države i institucije. Ostavlja se na milost improviziranom nasilju, lokalnim posrednicima i međunarodnom tržištu koje čeka "vrijednu robu".

Babilon pod gusjenicama i šljunkom

Babilon je možda najčišći primjer kako moderna vojska može razoriti povijest bez jedne velike scene izravnog bombardiranja. Nakon invazije ondje je uspostavljena vojna baza Camp Alpha koja je zauzimala oko 150 hektara središnjeg dijela lokaliteta. Od travnja 2003. do kraja 2004. vojska i izvođači radova uveli su u srce jednog od najvažnijih arheoloških mjesta na svijetu režim baze, fortifikacije i logistike.

Posljedice su bile grube i fizički vrlo konkretne. Procesijski put, preko kojeg su nekoć prolazile kraljevske povorke novobabilonske države, prelazila su teška vojna i teretna vozila. Starodrevne opeke pucale su pod kotačima. Po površini lokaliteta nasipan je šljunak, kopani su rovovi, postavljane zaštitne prepreke, vreće, metalne instalacije i helikopterske zone. U blizini Ištarinih vrata nastajali su tragovi ratne infrastrukture ondje gdje su stoljećima trebali postojati samo tragovi ljudske povijesti.

Babilon je tako postao mjesto na kojem se doslovno moglo vidjeti kako suvremena sila prelazi preko antičkog vremena. Na jednom kraju tog "prvog svijeta" muzeji su se pljačkali. Na drugom je povijest drobljena kotačima i kompresijom tla.

Posebno je snažna simbolika samog mjesta. Babilon, jasno, nije bilo kakav lokalitet. To je ime koje živi u religijskim tekstovima, klasičnoj povijesti, modernoj književnosti i kolektivnoj uspomeni cijelog svijeta. Kad takav prostor postane baza, poruka ulazi duboko u civilizacijsku svijest.

Arhitektura nemara i politička odluka o prioritetima

Američki vojni aparat tada je raspolagao popisima kulturnih lokacija. Postojale su koordinate, stručna upozorenja i osnovni okvir zaštite. To cijelu priču čini još težom. U istom vremenu u kojem su arheolozi slali informacije i upozorenja, političko i operativno vodstvo pripremalo je okupaciju koja je računala na brzinu, mali broj ljudi na terenu i vjeru da će se državni poredak nekako sam posložiti nakon rušenja Saddamovog režima.

U takvoj koncepciji mjesta kulture padaju na dno liste. To nije apstraktna pogreška. To je logika ciljane destrukcije.

Tih dana iz Washingtona dolazio je ton hladne ravnodušnosti prema kaosu koji se širio Irakom. Opljačkani muzeji i izgorjele institucije "prihvatljiva" su cijena operacije.

Crno tržište kao produžena ruka rata

Pljačka bagdadskog muzeja nije završila u trenutku kada su vrata zatvorena i kada su hodnici ostali prazni. Ona je gotovo istodobno nastavila putovati. Već 30. travnja 2003. američka carina u Newarku zaplijenila je čak 669 artefakata u četiri FedEx kutije upućene njujorškom trgovcu. Taj detalj ima gotovo savršenu simboliku našeg vremena. Rat, pljačka, transport i tržište spojili su se u jedan lanac u roku od nekoliko tjedana!

Isto se poslije pokazalo u nizu drugih slučajeva. Američko pravosuđe 2017. otvorilo je veliki predmet protiv trgovačkog lanca Hobby Lobby zbog uvoza tisuća iračkih artefakata koji su bili lažno deklarirani kao uzorci pločica i keramike. Nekoliko godina kasnije Iraku je vraćena i čuvena ploča iz Epa o Gilgamešu, jedan od najupečatljivijih simbola sumerske književnosti, poetičnosti čovječanstva (opširnije: Najstarija priča na svijetu koja će odrediti čovječanstvo ujedno je i prva filozofska rasprava, potpuno relevantna i danas kojih 4000 godina kasnije).

Tu dolazimo do treće dimenzije kulturnog rata. Bombardiranje i pljačka otvaraju prostor, a tržište dovršava posao. Antikviteti dobivaju lažnu provenijenciju, prolaze kroz slobodne zone, aukcijske kuće, privatne dilere i zbirke bogatih kupaca koji se vole predstavljati kao "zaštitnici civilizacije". U stvarnosti oni kupuju komade otkinute povijesti.

Satelitske snimke iz južnog Iraka poslije su pokazivale lokalitete izrovane tisućama rupa. Teren je na mnogim mjestima izgledao kao da ga je napala nekakva mehanička bolest. Te rupe bile su trag tržišta, a ne arheologije. U njima se jasno vidio kapitalistički instinkt koji iz zemlje vadi predmet, a sa sobom odnosi i kontekst, sloj, mjesto i znanje.

Zašto agresor udara na kulturu

Kultura daje narodu dubinu. Muzej, palača, džamija, knjižnica, arhiv i arheološki lokalitet stvaraju osjećaj da zajednica ima korijen, trajanje i povijesni legitimitet. Kad takvi prostori stradaju, društvo gubi jedan dio vlastite unutarnje arhitekture. Grad ostaje bez znakova po kojima čita svoju prošlost. Država ostaje bez materijalnih svjedoka vlastitog kontinuiteta. Ljudi ostaju bez mjesta na kojima se sjećanje pretvara u nešto opipljivo.

Agresor u takvom udaru dobiva više vrsta koristi. Simbolična korist leži u demonstraciji moći. Poruka glasi da ni najdublji slojevi povijesti nisu zaštićeni. Psihološka korist leži u osjećaju kolektivne ranjivosti. Društvo koje gleda kako mu nestaju spomenici vlastitog trajanja ulazi u prostor dezorijentacije. Ekonomska korist leži u pljački i prometu artefakata. Politička korist leži u mogućnosti da se nakon rušenja nameće novi narativ o tome tko je "civiliziran", tko je sposoban čuvati povijest i tko ima pravo upravljati ruševinama.

Zato uništavanje kulture tako često prati velike agresije i okupacije. Ono raste iz samog odnosa prema prostoru koji treba biti podređen. Imperijalna sila ne želi samo pobjedu na bojištu. Ona želi oblikovati značenje tog prostora za desetljeća unaprijed.

U tome se krije i duboko anti-civilizacijska dimenzija modernog rata. Pod krinkom reda i sigurnosti on udara na ono što čovjeka čini povijesnim bićem. Ruši most između mrtvih, živih i onih koji tek dolaze.

Iran i udar na perzijsko trajanje

Kad se danas govori o oštećenjima u Iranu, važno je razumjeti da se ne radi o dekorativnom (ili slučajnom!) dodatku ratnoj priči. Golestan u Teheranu nosi kadžarsku državu, dvoranski protokol, ogledalne dvorane i cijeli jedan politički stil vladanja koji je oblikovao moderni Iran. Chehel Sotoun u Isfahanu pripada samom vrhu safavidske kulturne povijesti. Masjed-e Jame čuva temelje islamske arhitekture koji su se gradili kroz stoljeća. Oštećenja u dolini Khorramabad dotiču prapovijesne horizonte.

UNESCO je u ožujku potvrdio da su najmanje četiri iranska lokaliteta svjetske baštine oštećena od početka ovog rata agresije. U Golestanu su zabilježene posljedice udarnog vala. Iz Isfahana su stizale slike štete na palači Chehel Sotoun i na kompleksu Masjed-e Jame. U javnost su izlazile i fotografije iz kompleksa Saadabad, premda je ondje puni opseg oštećenja bilo teže neovisno utvrditi.

Iran je već ranije znao da su njegovi spomenici potencijalna meta. Američka prijetnja iz 2020. godine, kada je Donald Trump javno govorio o iranskim kulturnim lokalitetima kao mogućim metama, bila je jedna od najiskrenijih rečenica koje je moderni imperij izgovorio o vlastitom odnosu prema povijesti drugih naroda. Ta izjava skinula je diplomatsku masku s logike koja već dugo djeluje na terenu.

Otuda je i iranska reakcija tako snažna. U Teheranu, Isfahanu i drugim gradovima ovakvi udari doživljavaju se kao udari na Perziju. To nije propagandni detalj. To je povijesni instinkt naroda koji zna koliko njegove palače, džamije, vrtovi i gradske jezgre znače za vlastiti osjećaj trajanja. Znaju da ovaj američko-izraelski napad nije samo na trenutačnu vlast, nego na cjelokupno postojanje.

Vezano uz temu: Iranska poezija kao neuništiva obrana: Kako jedan narod stoljećima kroz stih prkosi carstvima, režimima i silama

Mit preciznog ratovanja

Suvremeni rat voli o sebi govoriti tehničkim jezikom. Priča se o preciznosti, kirurškim udarima, ograničenim operacijama i "pažljivo odabranim metama". Ali eksplozija se širi kao tlak, vibracija i vatra. Ona ne poštuje duhovnu hijerarhiju prostora. Udar u blizini palače ulazi kroz njezina stakla i drvoreze. Eksplozija u povijesnoj jezgri trese mozaike, zidove, kupole i ogledala.

Zato i postoje zaštićene zone oko lokaliteta svjetske baštine! One su zamišljene kao produžetak samog spomenika, kao prostor unutar kojeg se kulturni objekt i njegov okoliš čuvaju zajedno. Kad raketa ili bomba pogode taj prsten, šteta prelazi na samu baštinu. Golestan to danas pokazuje vrlo jasno. Isfahan također.

Posebno je upečatljiv podatak da je UNESCO svim zaraćenim stranama dostavio koordinate vrijednih kulturnih mjesta. Taj detalj otkriva visoku razinu svijesti o riziku. Kada se unatoč tome oštećenja događaju, odgovornost više ne može biti gurnuta u maglu "ratne neizvjesnosti". Ona postaje politička i moralna činjenica - kao što je bio slučaj i u Iraku 2003.

Rat protiv vremena

Uništavanje kulturne baštine djeluje kao rat protiv samog vremena. Cilj takvog udara leži u lomljenju kontinuiteta, u usitnjavanju pamćenja i u poruci da jedna civilizacija više nema pravo na svoj dugi život. Kad narod ostane bez mosta prema vlastitoj prošlosti, lakše ga je gurati u fragmentaciju, ovisnost i osjećaj povijesne poniženosti.

Mezopotamija i Perzija zato su dio iste priče. U oba slučaja meta je prostor u kojem je čovječanstvo ispisivalo svoje prve ideje, prve epove, prve modele države, svoje prve monumentalne slike moći i svetosti. Tu se udara na zajedničku baštinu ljudskog roda.

Babilonski Procesijski put pod gusjenicama i razbijena ogledala Teherana pripadaju istoj epohi. Ona će ostati kao dokument da su u 21. stoljeću najmoćniji akteri svijeta vodili rat i protiv esencije čovječanstva. To je možda i najstrašnija scena cijele priče, jer pokazuje koliko suvremena sila može biti tehnološki napredna, politički organizirana i istodobno duboko anti-civilizacijska.

Kad se jednom slegne prašina, ostat će pitanje koje nadilazi Irak i Iran. Kakav je to svijet koji bombardira vlastite izvore, pljačka svoje početke i zatim se pred kamerama proglašava čuvarom poretka ili pak "novom civilizacijom"? To nije svijet, nema veze s našim svijetom i poviješću koju volimo kolektivno, kojoj se divimo iz svih naroda. To je devijacija koja je dosegla svoje konačno stanje. Ali povijest je dublja no što i najsnažnije bombe mogu probiti. Povijest će opstati i ona će pamtiti, naročito imena razarača i kao takve ih zapisati, kao sinonim gnjeva koji je mislio da može uništiti ono što sam ne može nikad imati.