Mediteranski manifest (II. dio): O licemjerju europske politike

Mediteran je nesumnjivi dio europskog identiteta i povijesti, ali je Europa pokazala besramnu sposobnost dvostruke politike prema svojem južnom i jugoistočnom susjedstvu, uvijek u svom uskom interesu. Institucije Europske Unije možda i nisu prve na listi optužbi za takvo stanje, već su to pojedine nacionalne vlade koje se ne drže donesenih odluka na europskoj razini i vode neku svoju politiku koja uništava potencijalna transmediteranska partnerstva.

Tako Europa propovijeda velike ideje o demokraciji i nacionalnom samoodređenju, ali je ostavila sirijski narod prepušten međusobno sukobljenim političkim frakcijama i međunarodnim utjecajima. U Siriji se vidi sva tragika europske nesposobnosti sprječavanja sukoba u svojem dvorištu, osobito sukoba koji je doveo do toliko snažne migracije ljudi prema europskim granicama. Mlaki izrazi potpore sirijskoj oporbi, uz istovremeno održavanje smisla za održavanjem predsjednika Bašara al-Asada na vlasti upravo su pitijevski oblici europske sirijske politike. Problem je što se europske zemlje ne mogu odlučiti uz koju stranu bi se svrstale u mirovnom procesu u Siriji. Iako je Bruxelles više sklon suradnji u okviru Ženevskog procesa, očito je da zaključci pregovora u Astani imaju veći učinak u Siriji, pa bi europske države trebale pogledati i na tu stranu. Umjesto suradnje s Amerikancima u obliku pritiska na Asada, Iran i Rusiju, Europljani bi morali sudjelovati u obliku pomirenja i medijacije u pregovorima, prepoznavajući rješenje sirijskog sukoba kao velik uspjeh u mediteranskom bazenu. Najzad, milijuni Sirijaca koji su napustili Siriju, najvjerojatnije se neće vratiti kući – barem ne ako ne postoji vrlo jasan i pravičan oblik nacionalnog pomirenja.