Prosvjedi u Kijevu razotkrivaju autoritarni zaokret Zelenskog, iluziju Bruxellesa, ali možda i otvaraju prostor za novi kadar koji može okončati rat

Prvi ozbiljni val prosvjeda od početka rata zapljusnuo je ulice Kijeva i nekoliko većih ukrajinskih gradova, razbijajući dugogodišnju ratnu monotoniju kojom je vlast uspješno gušila svaku unutarnju kritiku. Na tisuće građana, od studenata i veterana do javnih osoba, unatoč policijskom satu okupilo se ispred predsjedničke administracije, vičući "Veto!" i "Dosta je!". Okidač je bio zakon kojim se Nacionalni antikorupcijski ured (NABU) i Posebno antikorupcijsko tužiteljstvo stavljaju pod kontrolu državnog odvjetništva, no u pozadini vrije znatno više: ratni umor, ekonomska bijeda, nepovjerenje prema eliti i osjećaj da obećanja iz 2019. nikada nisu ispunjena.

Udar na antikorupcijska tijela došao je uz spektakularne racije SBU‑a u sjedištu NABU‑a, pod izlikom "ruske infiltracije". Ratna paranoja poslužila je kao sjajan dimnjak za autoritarni dim, a predsjednik Volodimir Zelenski, nekoć, kod nekih, simbol otpora i demokratske obnove, sve otvorenije poseže za dekretima, lojalnim kadrovima i optužbama za izdaju kako bi konsolidirao vlast. Ukrajina, paradoksalno, gubi ono za što se navodno bori – institucije koje nadziru moć. Sjetimo li se Majdana, scene u Kijevu ovih dana podsjećaju na izokrenuto ogledalo: isti trg, isti bijes, ali metom se smatra čovjek koji je obećao raskrstiti s oligarskim mutnim vodama.