Rasprava o stvaranju nove obrambeno-financijske institucije unutar zapadnog sigurnosnog prostora otvara, malo je reći, pitanje koje daleko nadilazi tehničke okvire "bankarstva", zapravo, mogli bismo to nazvati "apokaliptično bankarstvo" jer u svojoj osnovi ima ideju pripreme za sukob s nuklearnom silom.
Ideja "Defence, Security and Resilience" (Obrana, sigurnost i otpornost) banke (DSRB) pojavljuje se u trenutku kada se euroatlantski svijet suočava s dubokim strukturnim problemom financiranja dugotrajnog vojnog nadmetanja, pri čemu politička retorika o prijetnji iz Rusije zahtijeva materijalnu podlogu koju nacionalni proračuni sve teže podnose (ali podnose, na leđima radnika). Valja odmah istaknuti kako se ovdje ne radi o iznenadnoj inicijativi već o logičnom nastavku procesa koji traje od početka rata u Ukrajini i koji se sada pokušava institucionalizirati u financijskom obliku dovoljno fleksibilnom da premosti političke otpore (Mađarska, Slovačka...) i fiskalna ograničenja.
DSRB se pojavljuje kao projekt koji formalno nije institucija NATO-a, ali se razvija u njegovom strateškom i ideološkom okruženju.NATO je u posljednjih nekoliko godina napustio jezik kriznog upravljanja i vratio se vokabularu hladnoratovske pripreme, uz otvoreno definiranje Rusije kao središnje sigurnosne prijetnje i uz usvajanje cilja izdvajanja 5% BDP-a za obranu i povezane sigurnosne aktivnosti u srednjoročnom razdoblju. Takva razina potrošnje predstavlja kvalitativni skok koji nadilazi sve dosadašnje faze militarizacije Europe nakon 1991. godine i zahtijeva nove mehanizme financiranja, jer većina europskih država istodobno nosi teret visokog javnog duga, demografskog starenja i politički osjetljivih socijalnih obveza. U tom kontekstu ideja posebne banke posvećene "obrani" funkcionira kao financijski most između političkih odluka i realnih proračunskih mogućnosti.
DSRB se pojavljuje kao projekt koji formalno nije institucija NATO-a, ali se razvija u njegovom strateškom i ideološkom okruženju. Okosnicu inicijative čini skupina bivših dužnosnika povezanih s NATO strukturama i zapadnim sigurnosnim think tankovima, uz snažnu potporu velikih komercijalnih banaka koje u obrambenom sektoru prepoznaju stabilan dugoročni izvor prihoda u vremenu kada su mnogi drugi investicijski kanali postali volatilni (Njemačka, primjerice, se potpuno "daje" u tu logiku, vidi: Velika priča o njemačkom zaokretu koji će trajno promijeniti život u Europi). Financijske institucije uključene u razvoj projekta već otvoreno govore o izdavanju obveznica najvišeg kreditnog rejtinga, čime bi se ratna priprema pretvorila u standardizirani financijski proizvod prikladan za mirovinske fondove i institucionalne ulagače.
Bitan faktor ovakve banke leži u načinu na koji redefinira pojam obrambene potrošnje. Naime, u konceptualnim dokumentima naglašava se da bi uplaćeni kapital država bio evidentiran kao imovina, a istodobno bio priznat u okviru NATO metodologije praćenja obrambenih izdataka. Time se stvara prostor u kojem se politički cilj formalno ispunjava, dok se stvarni pritisak na godišnje proračune ublažava kroz dugoročne obveze i financijske instrumente čiji se trošak raspoređuje kroz desetljeća. Obrana se tako pomiče iz sfere neposredne javne potrošnje prema sferi financijalizirane sigurnosti, gdje je ključno pitanje sposobnost servisiranja duga, a ne trenutna dostupnost sredstava.
Geografska dimenzija projekta dodatno potvrđuje njegovu ambiciju da preraste europski okvir. Kanada se pojavljuje kao jedan od glavnih kandidata za sjedište te nove banke (dodatna potvrda iskrivljenog "otpora" kojeg zagovara, vidi: Svjetionik licemjerja: Carneyjevo priznanje da je "poredak temeljen na pravilima" bio laž razotkriva stvarno lice hegemonije), uz snažnu podršku regionalnih vlasti i financijskog sektora koji u takvoj instituciji vidi priliku za pozicioniranje zemlje kao središta transatlantskog obrambenog financiranja. Takav izbor lokacije ima i simboličku težinu, jer banku se smješta izvan kontinentalne Europe, ali unutar politički pouzdanog anglosaksonskog okvira, čime se smanjuju unutareuropske napetosti i jača veza s američkim sigurnosnim interesima, čak i u trenutku kada Washington formalno traži veći financijski angažman europskih saveznika (Trump, dakako, neće vladati vječno).