Tri pravca ako padne Pokrovsk - E50, Kostiantjnivka, Kurahove

Pokrovsk je u posljednje vrijeme pretvoren u beskrajni gradski labirint ruševina, ulaza u podrume i razrušenih stambenih blokova kroz koje se probijaju male ruske pješačke skupine, a ukrajinski branitelji, uz minimalnu rotaciju i pod sve gušćom kupolom ruskih dronova, pokušavaju održati linije. Krajem listopada i početkom studenoga ruski proboji nisu više epizodni, potisnuli su obranu na džep, ušli u grad na više točaka i uspostavili "vatrenu kontrolu" nad prilaznim cestama. To ne mora značiti trenutni kolaps, ali znači da se bitka vodi po pravilima napadača: tko kontrolira nebo male visine (FPV i izviđački dronovi) i pristupe cestama, diktira ritam.

U takvoj matrici izraz "opkoljenost" gubi klasični smisao. Ne radi se o urednim obručima, već o fluidnim, isprepletenim zonama – sivim prazninama u koje se uvlače jedan ili dvojica na motociklu ili pješice, probiju se iza linije i drže kuću, stubište, dvorište. Ukrajina odgovara helikopterskim ubacivanjima skupina za "lov" na infiltratore i pokušajima brze stabilizacije, no svaka doprema u grad je ruski snimljena, označena i vrlo često – pogođena. Kad logistika postane statistika, borci na crti brzo ostanu bez streljiva i bez mogućnosti odmora, izdržljivost padne prije same linije.

Omjer snaga je pritom krajnje nepovoljan za branitelja. Napadna masa na širem pokrovskom smjeru mjeri se u desecima tisuća, a na samim prilazima i u gradu u tisućama. Dovoljno da se istodobno radi na više pravaca – s juga, istoka i polukružno sa sjevera – i da se obranu otapa kombinacijom stalnog pritiska i lokalnih infiltracija. Ovakva struktura podsjeća na finalne faze Bahmuta i Avdiivke: obrana se ne ruši u jednom udaru, nego se usitni do točke gdje svako povlačenje postaje trčanje kroz tuđu "vatrenu mrežu".