Uvod
Sustav kolektivne sigurnosti, zasnovan je na očekivanju koordiniranog djelovanja svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ta suradnja je ostvarena za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne i nakon njega. 1945. godine taj sustav je bio zamišljen da djeluje prije svega u međudržavnim sukobima. Hladni rat i u utrka u naoružanju paralizirali su akcije Vijeća sigurnosti sve do dolaska na vlast Mihaila Gorbačova u bivšem Sovjetskom Savezu.
Nakon Hladnog rata većina sukoba koji se nađu u domeni Vijeća sigurnosti nisu međunarodni nego unutarnji sukobi u granicama država, ali s međunarodnim implikacijama. Pojam 'prijetnje miru' proširio se i na masovne zločine protiv civiliziranog stanovništva, na zločine međunarodnog terorizma, na opasnost od širenja oružja za masovno uništenje. Budući da apsolutno najnadmoćnija uloga u sadašnjem sustavu kolektivne sigurnosti pripada Vijeću sigurnosti, to se pitanje funkcioniranja tog sustava, zapravo, najvećim i najvažnijim dijelom svodi na pitanje funkcioniranja Vijeća sigurnosti. To tijelo Ujedinjenih naroda ima glavnu odgovornost za održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. Ujedinjeni narodi nisu nikada poduzimali akciju oružanim snagama po čl. 42. Povelje, te kolektivna sigurnost gubi vjerodostojnost i uvjerljivost, a baš se na vjeri u taj sustav moglo osnovati odricanje od tradicionalnih oblika obrane.