Kad i predsjednik počne spominjati građanski rat: SAD je nacija koja kuha, "rat" već traje, samo ne na ulicama, ali ako Trumpa sruše s vlasti - jesu li oružani sukobi već u pripremi?

Otkako se Donald Trump nalazi na vlasti SAD je u nekoj vrsti permanentne političke krize koja proizlazi iz činjenice da znatan dio tzv. "establišmenta", bez obzira na stranačku pripadnost ili čak politički angažman, de-facto ne prihvaća ovog kontroverznog poduzetnika s Manhattana za "stvarnog" predsjednika SAD-a. Moglo bi se reći da je to dio, možda čak i vrlina, američke demokracije - činjenica jest da mnogima nije bio drag ni Obama (i to ne samo zbog politike), drugima pak Bush... Koja je onda razlika u ovom slučaju? Postoji jedna vrlo konkretna razlika - u slučaju ranijih administracija javnost je bila ta koja je izražavala svoje nezadovoljstvo, recimo zbog Obaminog zdravstvenog plana ili Bushevih invazija na Irak i Afganistan, ovog puta osim javnosti u procesu delegitimiziranja predsjednika sudjeluju i cijela paleta vodećih medija, institucije, think-tankovi, organizacije... Odnosno sve ono što bismo kolektivno mogli nazvati "establišmentom".

Stvarnost modernog političkog sustava, ne samo u SAD-u, je takva da je zapravo potpora establišmenta ona koja je ključna, ne javnosti. Javnost može jednom u nekoliko godina izaći na izbore ili pak može u međuvremenu prosvjedovati, ali od prosvjedovanja u praksi (osim ako to ne preraste do revolucije) ne mogu učiniti previše. Mnogi su Amerikanci prosvjedovali protiv Bushevih ratova na Bliskom istoku - i sva njihova utrošena energija nije spasila te zemlje od tragedije (a SAD se u Afganistanu nalazi još uvijek, 18 godina nakon početka invazije). Zašto? Zato jer establišment ima "zadnju riječ". S "visoka" se definira što ili tko zaslužuje odobrenje, nepisani legitimitet, onaj de-facto legitimitet koji je u praksi još važniji od onog na papiru.