Još jedan epilog destruktivnog Arapskog proljeća: Prelijevanje sukoba iz Libije ili kako je posrnuo Tunis, nekoć simbol sekularizma i stabilnosti Magreba

Jedina uspješno demokratizirana zemlja nakon tzv. Arapskog proljeća – tako se doživljava Tunis u svjetskoj javnosti. Sve druge zemlje, Egipat, Jemen, Libija i Sirija predstavljeni su kao propali pokušaji puta prema demokratizaciji, vladavini prava i inkluzivnom političkom sustavu. Za takve 'poznavatelje' arapskih prilika, napad na tuniški muzej Bardo i na parlament došli su kao šok. Istina je sasvim drugačija. Od 2011. Tunis nije imao stabilnu vlast. Borba između islamista, sekularista i ljevičara uopće nije bila u okvirima političke borbe, već je prijetila razaranju jedinstva zemlje, uz niz nasilja, kaosa, nestabilnosti, stalnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. A sada je Tunis, posljedično, jedna od zemalja u kojima se regrutiraju islamistički ekstremisti. Zanimljivo je da su Tunižani među najbrojnijim borcima ISIL-a i Džabhat al-Nusre. Više od tri tisuće Tunižana bori se u njihovim ratovima. Više od devet tisuća ljudi imaju zabranu putovanja na Levant. Vizija 'stabilnog' Tunisa vidi se u odnosu na nestabilnost drugih arapskih država, odnosno potpunog sloma poimanja državnosti, nacionalnih granica i svojstava u brojim drugim arapskim zemljama (npr, u Libiji ili Jemenu).

Drugim riječima, vlasti u Tunisu, uključujući glavne političke snage, imaju i dalje mogućnost ostvarivanja sigurnosnih uvjeta na izravan i učinkoviti način jer imaju širok nacionalni konsenzus po pitanju borbe protiv prekograničnog ekstremizma i terorizma. Islamska stranka Enahda, koja ima najviše razloga da se boji okretanja protiv političkog islama, odmah je najoštrije osudila napad na muzej Bardo, kako bi spriječila da se apriori gleda na nju kao na slične stranke u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, ali i Egiptu, Turskoj i slično, koji potiču etničku i vjersku nesnošljivost, uništava političke institucije zemlje i kida društveno tkivo. Srećom, u Tunisu nema snažne secesionističke skupine koja prijeti jedinstvu zemlje. Nema vjerskih ili etničkih podjela, provincijskih stranaka ili osoba koje žele monopolizirati vlast. Ali, ima rastući broj ekstremističkih dobrovoljaca.