Između politike i novca: Može li GCC preživjeti?

Vijeće zaljevske suradnje (Gulf Cooperation Council, GCC) osnovano je 1981. godine s namjerom gospodarske i političke suradnje Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara, Bahreina i Omana, koji su prvenstveno bili suočeni s Islamskom revolucijom u Iranu i zabrinuti zbog politike izvoza revolucije. Trideset i sedam godina kasnije budućnost GCC-a je pod upitnikom više nego ikada.

Naime, politički uspon šijitskih zajednica izvor je straha koji obilježava mnoge arapske monarhije Perzijskog zaljeva, koje imaju značajno šijitsko stanovništvo kojim moraju upravljati. U području tih država živi mnogobrojna šijitska manjina (u slučaju Bahreina većina pod sunitskom vlašću), kao i značajna manjina iranske emigracije. Koliko je taj strah opravdan može se vidjeti u prilici koju je donijelo takozvano Arapsko proljeće. Ono je bio povod za isticanje najveće šijitske zajednice u Perzijskom zaljevu izvan Irana i Iraka, u Bahreinu. Šijitska većina Bahreina je probuđena djelovanjem iransko-iračkog duhovnika Hadija al-Mudarisija, osobnog predstavnika Imama Homeinija u Bahreinu, koje je završilo neredima 1979. i 1981., i stvaranjem Islamske fronte za oslobođenje Bahreina, sa sjedištem u Teheranu. Slične organizacije i aktivnosti stvorene su u Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji. U konačnici su takvi ustanci vodili stvaranju Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) u svibnju 1981. godine, u koje su se udružile sve arabijske države, izuzev Jemena. GCC je stvoren kao stanoviti savez protiv iranskog utjecaja u Perzijskom zaljevu. GCC je također je podupirao Irak u Iračko-iranskom ratu, pružajući Sadamu Huseinu financijsku i vojnu pomoć, organiziranu uz pomoć Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Poslije rata, izvoz revolucije je jenjavao, nastale su druge vanjskopolitičke pragmatične struje, ali su islamski pokreti neizravno postali glavnom posljedicom Islamske revolucije.