Iz Moskve, Havane i Wuhana s ljubavlju - stiže pomoć onih kojih se Zapad odrekao: Heroji su sletjeli u Italiju i bit će nagrađeni novim statusom u "svijetu sutrašnjice" - nitko više neće moći reći da su Rusija, Kuba i Kina "neprijatelj"

Zadnjih godina, u vrijeme kada se na prostoru svijeta uvelike uzdižu četiri velike sile (SAD, EU, Kina i Rusija), često se u geopolitičkim krugovima govorilo o konceptu "meke moći" (soft power) kao nečeg što nastupa još snažnije i prodornije od tzv. "tvrde moći". Što je jedna, a što druga? "Tvrdu moć" je lako razumijeti i mogli bismo je u najkraćim crtama opisati kao "tko je jači, taj tlači" pristup. Riječ je o uzdanju u silu, razornu silu kojom se moć nameće i projicira diljem svijeta. "Meka sila" pak ima gotovo iste ciljeve, projicirati moć, ali na jedan posve drugi način - umjesto porobljavanja, napadanja i pritiska prema drugim zemljama se izlazi s ispruženom rukom koja nudi pomoć, suradnju...

Nitko to možda nije bolje opisao nego Joseph Nye, američki politolog s Harvarda koji je još 2012. konstatirao kako je u novom dobu, našem informacijskom dobu - "Najbolja propaganda ona koja nije propaganda". Pritom je također mudro konstatirao kako je "kredibilitet najrjeđi resurs". Nye je ujedno i prvi skovao termin "soft power" te je, dakako, vjerovao kako će SAD biti ta nova velika "meka sila" koja će, vodeći se tim prioritetima, vladati svijetom. Te ideje izložio je odmah po završetku Hladnog rata 1990. u svojoj knjizi "Stvoreni za vodstvo: Promjenjiva narav američke moći".