Irska je na američkom kapitalu izgradila čudo. No kada tri korporacije pune gotovo pola poreza na dobit, tko zapravo kome postavlja uvjete?
Donald Trump je u Doonbegu, na golfskom turniru u vlastitom irskom resortu, granicu opterećenu stoljećem sukoba i tri desetljeća novijeg nasilja sveo na gotovo geometrijski problem. Na jednom je dijelu otoka Sjeverna Irska, na drugom Republika Irska, pa bi njihovo spajanje, rekao je, bilo jedna od "najprirodnijih" stvari na svijetu. Dan ranije u Dublinu poručio je da bi "volio" vidjeti ujedinjenu Irsku što prije.[1] O Škotskoj će, dodao je uz karakterističnu provokaciju, govoriti neki drugi dan.
Reakcije su se očekivano usmjerile prema Londonu, Belfastu i granici koja je nakon Sporazuma na Veliki petak postala gotovo nevidljiva (ali nije nestala). Ipak, možda su svi gledali u pogrešnom smjeru. Mnogo dublje američko preuređenje Irske već se dogodilo, bez referenduma, vojnika i nove zastave. Republika Irska postala je jedan od najvažnijih američkih korporativnih mostobrana unutar Europske unije: upravo preko nje tehnološki, farmaceutski i financijski divovi ulaze na tržište od oko 450 milijuna ljudi, knjiže golemi dio dobiti i dolaze pod pravila koja bi ih trebala - s naglaskom na "trebala" - ograničiti. Trump tako govori o teritorijalnom ujedinjenju otoka, ali puno veća i važnija priča odnosi se na južni dio tog otoka koji je već integriran u američki sustav moći. To je priča koja se tiče cijele Europe i svakog Europljanina. Jer ljudi generalno ne znaju što Irska u ovom kontekstu predstavlja i do koje mjere utječe na sve naše živote.