Kolika je zaista opasnost od nuklearnog rata?

Dva su osnovna pitanja danas na koja bi čovjek trebao znati odgovoriti. Na prvo pitanje odgovor bi morao biti jasan gotovo svakome, pa i onome koji nije navikao puno pitati sebe i druge. Drugi odgovor je složeniji, ali nije pretežak. Prvo pitanje je, da li bi se mogao i da li bi se trebao desiti nuklearni rat? Drugo je, a što ja mogu učiniti kako bih to spriječio? Krenimo nekakvim redom.

Nažalost dotle je došlo da se ta pitanja moraju postavljati. Da ne bude zabune, niti Francuskoj, Velikoj Britaniji, Americi, niti Rusiji, pa ni Izraelu (Iranu?), Sjevernoj Koreji, Pakistanu, a pogotovo valjda ne Kini i Indiji to nije prva opcija u tekućim i možda nekim budućim ratovima, ali jest opcija. Ona krajnja opcija. Dobro je da je tako. Loše je što ti ratovi i dalje traju, a vrlo loše je što su sve jasniji nagovještaji da se tu neće stati.

Logično je što ogromna većina vojnih i eksperata vanjske politike objašnjava da se nuklearni rat neće voditi i da je učestalo spominjanje nuklearnih raketa samo oprobana taktika zastrašivanja i odvraćanja neprijatelja. Pa što bi drugo mogli reći? U pravu su ti ljudi, makar 99 posto. Za razliku od 1991. barem se nitko od ovih naših domaćih analitičara ne služi frazom da se trebamo nadati kako će razum prevladati. Toliko godina kasnije valjda je svima jasno da razum nije opcija.

Jedan detalj posebno bode oči i para uši. Kako to da sada odjednom znamo razliku između taktičkih i strateških projektila nuklearnog tipa? Da li nas to mediji već pripremaju da se ne trebamo puno bojati taktičkih raketa? U usporedbi sa strateškim bombama, one se doimaju kao konfeti. Užasna je pomisao da smo se kao ljudi gotovo pomirili s tim da će prije ili kasnije negdje puknuti taktički nuklearni projektil. A onda se valjda trebamo nadati da će se na tome stati? Možda će se stati, a možda i neće. Kako se to uopće može kontrolirati?