Zemlja koja je prva Ukrajini slala oružje sad bi mogla dobiti vlast koja odbija to činiti

Popričan interes u Europi uvijek će zauzeti politička opcija koja je nadomak vlasti i koja najavljuje da će nešto činiti radikalno drugačije. Bilo da je riječ o političkim strankama koje se protive imigraciji, žele decentralizaciju Europske unije (ili izlazak njihove zemlje iz bloka), smanjenje tipičnih savezničkih odnosa sa SAD-om, jačanje trgovine s Kinom... Što god da bilo, ako se ne uklapa u dominantnu političku dogmu Europe takva opcija odmah se naziva prijetnjom i potencijalnim prvim dominom koji će pokrenuti lančanu reakciju.

Ti strahovi (ili nade), iskustvo nam je pokazalo, često su pretjerani. Glasne politike koje krče put do pobjede sa stavom koji je radikalno drugačiji često po dolasku na vlast postaju puno blaže verzije samih sebe. I to stoji bez obzira na koju stranu političkog kompasa gledali. U slučaju Italije velika "panika" digla se zbog mogućnosti dolaska krajnje desnice na vlast na čelu s Giorgijom Meloni. No, otkako je postala premijerka njena administracija zapravo se pretvara u tipičnu desnicu koja ne talasa previše, a svoje odobrenje zapadnih saveznika brzo je ugrabila naglašavajući čvrstu potporu za Ukrajinu. I tako, čim je postalo jasno da Italija neće "raditi probleme" kad je riječ o najvećem geopolitičkom pitanju, ratu u Ukrajini, nitko se više ni ne bavi Meloni i "neo-fašističkim tendencijama u Italiji" - iz čega proizlazi da krajnja desnica i nije tako nepoželjna, ako je voljna biti na "ispravnoj strani povijesti".