Hoće li Iran uskoro imati prvu kandidatkinju za predsjednicu?

Iranski mediji bruje o mogućnosti da se na izborima 19. svibnja pojavi i ženski kandidat. Radi se o jedinoj ženi koja je u Islamskoj republici imala mjesto ministra, Marzije Vahid Dastdžerdi. Ona je bila ministrica zdravstva i medicinskog obrazovanja od 2009. do 2012. u drugoj vladi predsjednika Mahmuda Ahmadinežada. Kao članica iranske principalističke odnosno konzervativne političke frakcije, Dastdžerdi je bila hvaljena, ali nije uspjela svoj ministarski mandat privesti kraju, jer je otpuštena u rujnu 2012. nakon što je došlo do razlike u mišljenjima između nje i Ahmadinežada. Radilo se o političkoj borbi, jer je Dastdžerdi htjela da na mjestu njezinog zamjenika ostane Bager Laridžani, jedan od tri brata Laridžanija (Ali je predsjednik iranskog parlamenta, dok je Sadek čelnik iranskog sudstva). Radi se o moćnoj političkoj obitelji koja je sama razjedinjena, ali koja je složno stala protiv Ahmadinežada. Kako Dastdžerdi nije htjela prihvatiti odlazak svog zamjenika, Ahmadinežad se odlučio na njezinu zamjenu, a bivša ministrica se vratila svojoj medicinskoj profesiji. U travnju 2015. dobila je ponovno određen politički status nakon što ju je Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei postavio za članicu nadzornog odbora fondacije Imam Homeini.

Dastdžerdi se natjecala na parlamentarnim izborima u veljači prošle godine kao članica principalista, međutim nije uspjela ući u Madžlis. Osvojila je u Teheranu 860 tisuća glasova i time bila 35. po rangu. Međutim u posljednje vrijeme se sve više govori da bi se konzervativci mogli sučeliti s trenutačnim predsjednikom Hasanom Rohanijem putem kandidatkinje za prvu iransku predsjednicu u povijesti te zemlje. Ta odluka nije nelogična. U svim zemljama s konzervativnom političkom kulturom, gdje realno postoji manje mogućnosti političkog vodstva žena, političarke su ponajviše uspijevale putem konzervativnih izbornih lista. Razlog tome je što ultrakonzervativni birači u tome ne vide poteškoću i napredovanje liberalnih i feminističkih snaga, već jamstvo da se vizija svijeta i položaj žena u tom svijetu time neće mijenjati. Napisano je na tone knjiga i članaka o položaju žena u islamskoj politici i većinom teškoj mogućnosti dolaska do visokih političkih položaja. Ta činjenica nije vezana uz kanonska prava islama koliko uz dugotrajne običaje.