Na jednoj prometnici istočno od Tel Aviva, prije nekoliko dana, izraelska država ponovno se sudarila s dijelom vlastitog religijskog temelja. Haredi, odnosno "ultraortodoksni Židovi", prosvjednici su blokirali cestu zbog uhićenja mladića iz svoje zajednice koji je odbio vojni poziv. Policija je odgovorila silom. Prosvjednike su vukli po asfaltu, razbijali blokadu, koristili šok-granate, a snimke na kojima policajci ljudima trgaju odjeću brzo su postale simbol mnogo šire krize.
Izrael je navikao sliku vlastite snage projicirati prema van. Vojska, obavještajne službe, tehnološki sektor, diplomatska zaštita Washingtona i trajna mobilizacija društva stvorili su državu koja samu sebe doživljava kao tvrđavu. Ipak, na toj cesti vidio se jedan drugi Izrael. Država koja se boji vlastitih vjerskih sinova. Država koja ih treba u vojarni, ali ih ne može lako izvući iz ješive, talmudske škole za mlade Židove. Ta ih država može vući po asfaltu, ali ne može olako slomiti njihov društveni poredak i — u konačnici — ne može bez njih još dugo ni egzistirati.