Četvrt stoljeća je nekakva vremenska mjera oko koje mi je najteže zauzeti stav, imati neko jasno mišljenje. Trebalo bi biti puno, to su nečiji cijeli životi, "klinci" od 25 godina koje susrećem su nerijetko već dosta formirane nove osobe, neki već imaju obitelji, završene fakultete, jasnu ideju za budućnost... Naročito taj jedan dio nove generacije koji od "malih nogu" osjeća da nema vremena za gubljenje, što je možda bio luksuz kojeg smo mi nešto stariji s užitkom upražnjavali. No, ako danas imaju 25 godina teško će reći da je "prošlo brzo", nije moglo, jer tu je ta vremenska kompresija djetinstva kojom smo se već bavili (vidi: Ne čini vam se, vrijeme zaista ubrzava).
Za mene je četvrt stoljeća neugodnija mjera iz nekoliko razloga, a kao dva glavna izdvojit ću osobni i politički. Za ovaj prvi možda jest mjesto, ali nije vrijeme. O tome bit će dovoljno reći da je prošlo "kao za čas". Ovaj drugi me brine možda još i više, naročito zadnjih dana.
Prije četvrt stoljeća bila je 2001. i čim spomenemo godinu odmah nam je jasno o kojem je referentnom velikom globalnom događaju riječ. Napad na SAD 11. rujna te godine. Zanimljivo je da se događaja sjećam kao da je bio jučer. Mnogi od nas su se probudili sa scenama jednog od WTC tornjeva u plamenu. Drugi je još bio netaknut, što znači da smo neki od nas (uključujući i mene) vidjeli drugi udar uživo. Osjećaj je bio snažan, ali i krajnje apstraktan. Bilo je jasno da svjedočimo povijesnoj prekretnici prema kojoj će se krojiti bliska budućnost, možda i dugi niz godina. Danas, četvrt stoljeća kasnije, još uvijek živimo u podrhtavanju tog događaja. No, osim te generalne, skoro podsvjesne istine, sve drugo je bilo konfuzno, politčki prazno.
Svijet se još 90-ih duboko navukao na ideju kraja povijesti, a za nas s ovih područja, nakon konačnog kraja ratova u Jugoslaviji, zaista se i doimalo da je povijest završena, definirana i napokon dosadna. Zato su mi u pamćenju zapaljeni WTC tornjevi kao geopolitička tabula rasa, bez skoro ikakvog narativa. Sve je trebalo doći kasnije i došlo je. Amerika je pojasnila tko je Osama bin Laden, gdje je Afganistan, što je to Al-Qaeda, gdje je Irak, i nova era se počela razmotavati.
Bila su to konfuzna vremena, ali i krajnje jednostrana vremena. Ako je netko i vidio imperijalističku logiku bio je negdje na dalekoj margini, u svijetu gdje se internet još uvijek doimao kao nekakav moderni gadget, a ne potpuna integracija čovjeka i stroja kao što je danas. Ipak, dogodilo se nešto snažno i relativno brzo.
Svijet, koji se svakako solidarizirao s Amerikom, brzo je uočio magnitudu nepravde koja je vezana uz navodnu osvetu, već i kod napada na Afganistan, a naročito kod napada na Irak.
Demonstracije protiv rata u Iraku već 2003., kad je SAD pokrenuo invaziju na temelju, što će se kasnije potvrditi, potpuno lažnih tvrdnji (nepostojeće iračko oružje za masovno uništenje), bile su ogromne i to naročito u Europi. Stotine tisuća ljudi izlazile su na ulice. Bio je to stav koji je bio i svjesno i podsvjesno jasan i čist, baš kao i ranija solidarizacija s napadnutom Amerikom. Kao da je moralni kompas bio snažno uštiman i ništa mu nije moglo proći ispod radara.
I govorimo o Iraku, zemlji na čijem čelu je bio omraženi Saddam Hussein, omražen iz duple pozicije. Prvo zbog činjenice da je 80-ih pokrenuo strašan rat protiv Irana, tada uz jasan američki blagoslov, a kasnije, ranih 90-ih, kao neprijatelj Amerike zbog nove krize u Perzijskom zaljevu (Saddamova invazija na Kuvajt). SAD, pripremajući teren za veću eskalaciju, posvetio je skoro cijelo desetljeće demonizaciji Saddama Husseina koji je postao najveća, skoro pa i jedina globalna babaroga.
Za širu javnost malo toga se moglo pozitivno reći o samoj vladavini Husseina. Da, za njegove vladavine Irak se transformirao u sekularnu državu, provedena je velika modernizacija, država je imala besplatno školstvo i zdravstvo, Irak je 1980-ih imao jedan od najviših stupnjeva pismenosti u arapskom svijetu. No, to je nešto što javnost na Zapadu nikad nije previše ni znala. Ono što su znali je da je i iza te transformacije stajao okrutni autoritarni sustav.
Ali poanta je ova - do te 2003. zapadni svijet, javnost, ljudi na ulici, percipirali su Saddamov režim kao nešto isključivo negativno. Nitko nije pričao o pravima žena u tadašnjem Iraku. Pričalo se o zločinima protiv Kurda, o obavještajno-sigurnosnom aparatu koji je prikazivan kao najokrutniji na svijetu... Pa ipak, čak i uz takve generalne postavke, ljudi su u stotinama tisuća izašli na ulice kako bi osudili američku invaziju, bombardiranje Bagdada, stradavanje običnih ljudi...
Ne samo u Europi, to se snažno osjetilo i u Americi. Ne samo kroz prosvjede, već i kroz kulturu, glazbu, razumijevanje. Skoro svaka osoba koja je za sebe voljela reći da misli svojom glavom bila je protiv rata u Iraku, protiv Busha, protiv otvaranja nove ratne povijesti.
To je ono što me brine kad razmišljam o toj četvrtini stoljeća. Što se dogodilo? Jer nešto se očito dogodilo. Ali možda nije tako pesimistično kao što se na prvu čini, ali jest sistematski. Napad na Irak dolazi u vrijeme kad je sistem krenuo u rat, ne baveći se još toliko kontrolom informacija. I baš ta anti-ratna svijest potakla je sistem da ne ponavlja iste greške - odlazak u rat, može, ali vidljiv otpor ratu, ne može.
Kroz četvrt stoljeća ušli smo u puno dublju eru cenzure, a možda i auto-cenzure.
Primjeri su danas gotovo bolno jasni ako ih se pokuša usporediti s onim razdobljem s početka stoljeća. Početkom 2000-ih popularna kultura bila je gotovo preplavljena otvorenim političkim stavovima protiv rata. Glazbenici su pjevali protiv Busha, protiv invazije, protiv imperijalnih avantura. Bendovi su bez zadrške stajali na pozornicama i izgovarali političke poruke pred milijunskom publikom.
Dovoljno je prisjetiti se i konkretnih imena. Green Day je s albumom "American Idiot" postao gotovo simbol glazbenog otpora eri Busha i rata u Iraku, dok je Bruce Springsteen kroz turneje, javne nastupe i pjesme iz tog razdoblja otvoreno udarao na ratnu atmosferu i političku klimu koja ju je proizvodila. Čak su i Rolling Stones 2005. objavili "Sweet Neo Con", pjesmu koja je čitana kao izravan udar na neokonzervativnu ratnu politiku Bushove ere. Tada je bilo moguće, pa i očekivano, da velika imena popularne kulture jasno zauzmu stav protiv rata.
Danas je takav prizor rijedak. Glazbena industrija, koja je nekad bila prostor političke provokacije, pretvorila se u izuzetno oprezan prostor u kojem se kontroverza pažljivo izbjegava.
Promijenila se i sudbina samih prosvjeda. Demonstracije protiv rata u Iraku 2003. bile su masivne i teško ih je bilo ignorirati. Slike s ulica Londona, Rima, Madrida ili Berlina obilazile su svijet i postajale dio političkog pritiska. Danas demonstracije postoje, ali njihova vidljivost je - paradoksalno, unatoč maksimalnoj ekspanziji interneta - neusporedivo manja! Veliki prosvjedi protiv izraelske ofenzive u Gazi okupljali su stotine tisuća ljudi u mnogim zapadnim gradovima, no medijska pažnja prema tim događajima bila je minimalna ili svedena na kratke bilješke bez šire političke interpretacije.
Slična selektivna sljepoća vidljiva je i u načinu na koji se prikazuju događaji izvan zapadnog svijeta. Kada se u Iranu održavaju masovne demonstracije podrške vlasti, koje ponekad okupe milijune ljudi, zapadni medijski prostor gotovo ih potpuno ignorira. Slika Irana u javnosti ostaje jednodimenzionalna i zatvorena u okvir unaprijed postavljenog narativa. Ono što se ne uklapa u tu sliku jednostavno nestaje iz vidljivog prostora.
To ne znači da je otpor nestao. Ljudi i dalje izlaze na ulice, govore, pišu, organiziraju se. No, prostor u kojem taj otpor postaje društveno vidljiv znatno je sužen. Čini se kao da je sustav, nakon šoka globalnog anti-ratnog pokreta početkom stoljeća, postupno izgradio sofisticiraniji način upravljanja percepcijom. Ratovi se i dalje vode, ali javna rasprava o njima odvija se unutar mnogo užih granica nego prije četvrt stoljeća.
Širina informacije pretvorila se u strogo kontrolirani lijevak, u nekoliko probranih ulaznih točaka gdje politika, a sve češće i automatizirani algoritmi, jednostavno ne dozvoljavaju da stvarni odjek postane vidljiv. To je jedno od najvećih "dostignuća" modernog imperijalizma, da je u stanju djelovati skoro kao da živimo u nekom novom mračnom dobu, gdje se istinu presreće, transformira i plasira u nekom krajnje devijantnom obliku.
Prostor je potpuno sužen. Ljudi se ponajviše "informiraju" preko društvenih mreža koje su u vlasništvu nekolicine američkih korporacija, a na svaki anti-ratni stav može se automatski poslati roj botova koji će potpuno preokrenuti narativ - slaviti agresiju, tvrditi da narod Irana jedva čeka povratak dinastije Pahlavi, da je prosvjedovanje protiv rata "podrška terorizmu" i slično.
Taj aspekt zadnje četvrtine stoljeća izaziva najveću nelagodu. Taj uspjeh fragmentacije ljudi najopasniji je jer želi stvoriti dojam da su anti-ratni glasovi usamljeni, pojedinačni, samim time nebitni. To je stvaranje lažne percepcije koja umjesto otpora hrani apatiju. Možemo se samo nadati da neće ostati na tome, da je ovo tek prolazna faza, ali u tom novom mračnom dobu ratovi se upravo vode i gutaju ljude. Otpor je zato bitan upravo danas, a ne "kad se stvore uvjeti". Svaki pojedinac kojem moralni kompas nije u tom mraku zakazao ima odgovornost osuditi rat, tražiti kraj rata. Čak i ako djeluje u svom malom fragmentiranom prostoru, ti prostori pronaći će način da se ujedine u nešto veće, kolektivno, iskreno i ispravno.
Napad na Irak 2003. danas nam je povijesna lekcija, jasna i jednostavna. Možda nitko u tim masovnim prosvjedima nije marširao za Saddamov režim, to skoro nikome nije padalo ni na pamet! Marširalo se protiv rata, protiv ubijanja civila, protiv agresije! Ljudi se nisu bojali izaći na ulice strahujući da će ih netko nazvati Saddamovim apologetima, o takvom oprezu pred slikama stvarnog stradavanja se gotovo nije ni razmišljalo. Obnova te svijesti danas je hitnija i važnija no ikad.
Komentari