EU članice se otimaju kontroli jer moraju: Pojedinačna nabava ruskog cjepiva postaje neophodna, ali situacija prerasta u novu identitetsku i egzistencijalnu krizu Europske unije

Načelo svakog kluba je da pojedinci imaju nešto od toga kluba, određenu korist zbog koje su spremni biti članovi, čak i ako se ta članirana plaća i/ili iziskuje određena manja i veća odricanja. Jedan od najvećih klubova na svijetu danas je Europska unija u kojoj sudjeluje 27 zemalja članica. Razlog za priključenje tom klubu je jasan - pristup zajedničkom tržištu značit će ekonomski probitak za svaku od članica. No, s vremenom klub je postao i više od svoje inicijalne ideje. EU je danas nadnacionalni blok koji preuzima sve više i više funkciju države, federacije, obećavajući da će brinuti bolje za europski narod no što bi to zasebne zemlje mogle da su "same za sebe". Ali postoji problem - sve što je proklamirano u teoriji mora se potvrditi i u praksi. U suprotnom "klub" može jako brzo izgubiti smisao, unatoč svojim dobrim namjerama.

Snaga se najbolje pokazuje u kriznim trenucima, bilo da govorimo o osobnoj razini, nacionalnoj, pa čak i nadnacionalnoj. Veličina entiteta nije bitna, kriza vertikalno prolazi kroz sve i testira sve. Europska unija je sada pak u vrlo nezavidnoj poziciji jer ne samo da se suočava s nekoliko kriza odjednom tu je i ona već duže vrijeme prisutna, a sada i konkretizirana, kriza povjerenja. Samo jedna EU članica je do sada izašla iz kluba, Ujedinjeno Kraljevstvo, ali ta jedna je već "oskvrnula" pretpostavku da je zemljama komparativno uvijek bolje u klubu nego izvan njega (dakako, kako će Britanija proći izvan EU-a tek će se vidjeti).